U Bosni i Hercegovini povećava se broj slučajeva vršnjačkog nasilja na što upozoravaju i ombudsmeni. Nasilje se najčešće događa u školama i u posljednje je vrijeme češće ono emocionalno ili psihičko koje je i teže dokazivo, a žrtve su najčešće prepuštene same sebi.

Ombudsmeni Bosne i Hercegovine su na osnovu zaprimljenih žalbi građana, ali i kontinuiranog praćenja izvještavanja medija o aktualnim događanjima u društvu ukazali na porast vršnjačkog nasilja, a posebnu su zabrinutost izrazili zbog slučajeva kada se vršnjačko nasilje snima, pa se snimci događaja postavljaju na brojne medijske portale i društvene mreže, što dovodi, kako kažu, do dodatne traumatiziranosti žrtve nasilja i ugrožavanja prava na privatnost.

Nasilje među djecom obuhvaća širok spektar agresivnih ponašanja koja se događaju među njima, od rješavanja sukoba nasilnim putem, neprihvatljivog izražavanja ljutnje ili frustracije, do ozbiljnih incidenata uz upotrebu oružja.

Škola je mjesto gdje je vršnjačko nasilje najprisutnije zbog velikog i svakodnevnog protoka djece, rekli su u razgovoru za Fenu Iz Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH, upozorivši pritom da se se veoma često pojedini oblici nasilja nastavljaju i izvan škole, naročito upotrebom suvremenih sredstava komunikacije (primjerice kada se slučaj fizičkog nasilja u školi proširi putem društvenih mreža i raznim neprimjernim ili uvredljivim komentarima prouzrokuje i posljedice psihičkog nasilja).

“Ponekad su zastrašujuće i zabrinjavajuće informacije iz medija da se za nasilje znalo i ranije, ali da nitko od nadležnih nije reagirao i da to nije bio jedini slučaj nasilja. U svim slučajevima nasilja, prevencija nasilja je najbitniji korak i od velike važnosti je prepoznati prve oblike nasilja kako bi se radilo i s eventualnim budućim nasilnicima koji su također dio društva” – nadodaju ombudsmeni.

Psiholozi u školama i predškolskim ustanovama

Mario Brkić, psiholog uposlen u OŠ Marka Marulića Ljubuški kaže kako na razini BiH nemamo jedinstvene podatke o pojavnosti vršnjačkog nasilja ili barem njemu nisu poznati.

Problem našeg društva je, smatra on, što se skoro ništa ne radi strateški već se povremeno aktualiziraju teme koje su dobile dovoljno prostora u medijima, pa tako i tema nasilja među djecom,

Po njemu, potrebno je postaviti pitanja – koji su oblici neprimjerenog i nasilnog ponašanja u porastu među djecom, što je nova pojava i što nam je činiti.

Ono što on bilježi u svojoj praksi kao školski psiholog i što mu je glavni fokus u radu kada je u pitanju vršnjačko nasilje i sukobi je involviranost virtualnog svijeta u cijelu priču.

Djeca sve češće svim svojim relacijama, pa tako i onim problematičnim dodaju neki oblik neprimjerene komunikacije preko interneta. Dakle, ili je nešto počelo u školi, a nastavilo se preko interneta ili obratno, napominje Brkić.

Osnovna škola Marka Marulića Ljubuški je među prvima imala uposlenog psihologa, a Brkić je tu zaposlen već desetu godinu.

Kaže kako su s godinama prvo učenici, a onda i njihovi roditelji znatno otvoreniji u traženju pomoći struke.

“Sve je to plod naših zalaganja da otvorimo komunikaciju s učenicima i zajednicom, tako se stječe povjerenje i tako djeca i roditelji otvorenije dolaze tražiti pomoć kad im treba. Nije to više stvar samo prijave nečeg što se djetetu događa s vršnjacima, već i briga za mentalno zdravlje nevezano za vršnjačke relacije”, dodaje.

Psihičko nasilje se puno teže otkriva

Brkić u svojoj praksi bilježi pad slučajeva fizičkog nasilja, a drži i da je njega lakše iskorijeniti, povećanjem nadzora u školi, dežurstva nastavnika i čestim razgovorom s djecom. S druge strane, ismijavanje, podbadanje, izbacivanje iz društva je puno teže otkriti ako dijete koje to trpi odluči šutjeti.

Smatra i da je bitno osnaživati i poticati drugu djecu da prijavljuju kad nešto primijete.

U njegovoj školi već šest godina postoji ‘Sandučić povjerenja’ u koji učenici anonimno mogu prijaviti ovakve pojave, ili tražiti neku drugu vrstu pomoći, ako im je teško prijaviti tu uživo, a isti sandučić imaju i u virtualnom obliku, preko e-maila.

Ponekad se, kako kaže, ne radi o klasičnom primjeru nasilnog ponašanja ali se dijete ne osjeća dijelom zajednice, škole, odjela.

U svakom slučaju, nadodaje, s učenicima koji osjećaju teškoće adaptacije treba raditi individualno, školski psiholog ili pedagog.

Propisno kažnjavanje

Također drži i da učenike koji nanose štetu drugim učenicima treba propisno pedagoški opomenuti za što postoje zakon i pravilnici i to je dio odgojnog procesa.

“Moramo djecu učiti da snose odgovornost za svoje postupke, ukazujući im kako se može postići promjena na bolje. Ne smijemo ostati samo na nekoj vrsti kazne bez razgovora, ali ne smijemo postati ni mlitavi i izgubljeni u priči o dječjim pravima bez odgovornosti i bez posljedica za učinjeno. Bez toga ih ne odgajamo za realan život”, navodi dalje.

Zabrana mobitela

Upozorava i da je najveći izazov praćenje nasilja putem zlouporabe informacijskih i ostalih komunikacijskih tehnologija.

“Morate pratiti što je trend među djecom, o tomu ih pitati, učiti ih odgovornom korištenju tih tehnologija i jasno im reći što je zabranjeno i zbog čega mogu odgovarati pred zakonom sutra. Povrh svega moraju znati o razarajućim učincima na psihičko stanje djeteta kojeg se ismijava, ponižava, odbacuje. Djeca su poučljiva, većina njih brzo usvaja ove stvari i vodi računa o tomu”, naglašava Brkić.

Svakom učitelju, razredniku, pedagogu ili psihologu u školi savjetovao je da se dobro informiraju kako se komunicira u grupama koje učenici formiraju npr. na WhatsAppu te da to moraju nadzirati i roditelji i škola.

“Svi trebamo biti u priliku upoznati s trendovima na internetu, ići u korak s djecom, ako ne barem jedan korak ispred njih. Ponavljam, ovo je gorući problem. U praksi ga često srećem. Puno radimo na tomu, iako se, uvjetno rečeno, uopće ne događa u školi nego negdje tamo od kuće, u virtualnom svijetu. Na kraju krajeva, u našoj školi je zabranjena upotreba mobitela”, ocjenjuje školski psiholog.

Kada je u pitanju prevencija i sprječavanje vršnjačkog nasilja mišljenja je da je potrebno obrazovati djecu, roditelje, nastavno osoblje.

U svemu tome, po njegovom mišljenju, iznimno važnu ulogu imaju i mediji koji ponekad čine kardinalne greške, kao npr. u izvještavanju o stravičnom slučaju u beogradskoj školi.

“Mediji su generalno govoreći tad podbacili tražeći senzaciju i prenoseći detalje koji su prouzročili više štete nego donijeli koristi. Mediji trebaju dati prostora struci i mimo teških događaja koje povremeno preplave prostor”, nadodaje.

Odgovarajući na pitanje koji je uzrok porasta vršnjačkog nasilja, kaže kako svako nasilno i svako neprimjereno ponašanje koje jedno dijete čini drugom proizlazi iz duboke, neispunjene potrebe djeteta.

“Osnovna potreba svakog djeteta je voljeti i biti voljen. Druga stvar koja je bitna je nadzor. Roditelj mora biti uključen u život svog djeteta. Tako gdje je dom ispunjen emocionalnom toplinom i podrškom, te jasno postavljenim granicama u ponašanju nećete imati veće probleme s djetetom”, ističe psiholog.

Smatra i da sve škole i odgojno-obrazovne institucije trebaju imati psihologe jer, kako kaže, psiholog u predškolskoj ustanovi ili osnovnoj školi često prvi primjećuje neke pojavnosti među djecom i otvara suradnju s drugim institucijama gdje rade klinički psiholozi, psihoterapeuti.

“S druge strane, one kolege koje misle da je posao školskog psihologa sjediti u uredu i čekati da mu djeca kojoj treba pomoć sama dođu ili budu upućena od kolega neće imati dugoročnog uspjeha. Pravi život je negdje tamo, izvan ureda, na igralištu, na hodnicima škole, u virtualnim grupama koja okupljaju djecu. Tu nam je svima tražiti uzroke mnogih pojava među djecom”, naglašava Brkić.

Napominje i da u Ljubuškom sve škole imaju školske psihologe s kojima je u stalnoj suradnji.

“Svake godine imamo prijave neprimjerenog ponašanja na internetu u zajedničkim grupama koje okupljaju učenike iz više škola. Svaku prijavu detaljno razmatramo i djelujemo. Pokazalo nam se uspješnim”, kazao je on.

Žrtve vršnjačkog nasilja najčešće prepuštene same sebi

I u UNICEF-u BiH se slažu da bi sve škole trebale imati psihologe, no da je “pitanje koliko vlasti prioritiziraju zapošljavanje psihologa”.

Istodobno, govoreći o propisima i mjerama koje se primjenjuju u slučajevima vršnjačkog nasilja i njihovom učinku i je li ih potrebno mijenjati, iz te organizacije kažu kako određeni propisi postoje već neko vrijeme, no da se ne upotrebljavaju u dovoljnoj mjeri.

Povrh toga, u UNICEF-u smatraju i da su potrebni dugoročni programi prevencije vršnjačkog nasilja u školama i zajednicama, budući da je vršnjačko nasilje posljedica visoke stope tolerancije nasilja u društvu, obitelji i ostalim segmentima života.

Upitani jesu li na kraju, u slučaju vršnjačkog nasilja, djeca prepuštena sama sebi, kažu kako, nažalost, većina informacija govori da jesu.

Pored dugoročnih programa prevencije u školama, iz UNICEF-a navode kako je potrebno raditi i na promjenama koje bi vodile ka društvenim i socijalnim normama u kojima je nasilje neprihvatljivo u bilo kojem okruženju i obliku, počevši od fizičkog kažnjavanja djece, nasilja u obitelji, njegovanja kulture nasilja i slično.

Zakoni postoje, međutim…

Na problem nedostatka koordiniranog i sustavnog djelovanja u slučajevima vršnjačkog nasilja upozorili su i ombudsmeni BiH.

Kažu kako je škola, kad mjere koje je primijenila u konkretnom slučaju ne daju rezultate, dužna o tome obavijesti centar/službu za socijalni rad, a po potrebi i druge subjekte zaštite djeteta.

U rješavanju slučajeva vršnjačkog nasilja, po njihovom mišljenju, roditelji imaju veoma važnu ulogu. Međutim, saradnja roditelja i škole vrlo često izostaje, a roditelji pokušavaju naći opravdanje za nasilno ponašanje svoga djeteta i problem uglavnom vide u neadekvatnoj reakciji škole.

“Svi članovi društva, kao karika u lancu mogu doprinijeti stvaranju društva u kojem će nasilje biti svedeno na najmanju moguću mjeru. U prevenciji nasilja među djecom, veoma je važno isticanje primjera dobre prakse. Jedan broj škola zasigurno krajnje odgovorno pristupa ovom problemu, sprovode aktivnosti prevencije i uspostavili su veoma kvalitetnu saradnju s roditeljima i drugim subjektima zaštite. Ovi primjeri ostaju neprimijećeni zbog ekstremnih slučajeva nasilja kada se nisu poduzele potrebne mjere i aktivnosti, naročito kada je slučaj medijski veoma eksponiran”, ocjenjuju ombudsmeni.

Osim toga, podsjećaju da pri Instituciji ombudsmena djeluje Odjel za praćenje ostvarivanja prava djece kojem se mogu obratiti, kako odrasli koji brinu za dobrobit djece, tako i sama djeca.

Ukoliko škole imaju psihologe djeca se mogu obratiti i njima, a govoreći o tome što struka preporuča u slučaju kada se već dogodi vršnjačko nasilje, Brkić kaže kako postoji protokol i zna se tko što treba učiniti kad se sumnja ili se zna za nasilno ponašanje.

“Slijede individualni i razgovori u skupinama kako bi se utvrdile činjenice. Roditelje uvijek uključujemo i često o njihovom stavu ovisi koliko će vremena biti potrebno da se cijela priča završi i da se krene dalje. Većina roditelja je iznimno suradljiva. Kad procijenimo da učenicima uključenim u slučaj treba dodatan rad tomu i pristupimo. Potom slijedi nadzor, jedno vrijeme pratimo i provjeravamo u kojem smjeru se situacija razvija”, pojašnjava psiholog.

Svi zakoni kojima se uređuje osnovno i srednje obrazovanje i odgajanje propisuju mjere koje trebaju osigurati sigurnost i zaštitu djece. U Bosni i Hercegovini postoje Smjernice za postupanje u slučaju nasilja nad djecom, a u entitetima i u Brčko distriktu BiH postoje smjernice/protokoli koji reguliraju procedure i postupke u slučaju nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja djece. Dakle, nesporno postoji obaveza svih nadležnih da djecu zaštite od svakog oblika nasilja ili uznemiravanja za vrijeme trajanja nastave.