Vozila s tabutima osmoro stradalih kotorvaroških Bošnjaka, žrtava proteklog rata, koje će 3. novembra biti ukopane u mjestu Večići u Kotor-Varoši, ispraćena su jutros iz prostorija Javnog komunalnog preduzeća Gradska groblja Visoko, javlja Anadolu Agency (AA).

Prije polaska, porodice žrtava učenjem dova i polaganjem cvijeća na vozila, odali su počast svojim najmilijim.

Žrtve koje će biti ukopane ove godine u Večićima ubijene su tokom 1992. godine, a njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su na lokalitetu Plitska kod Kotor-Varoši, iz masovnih grobnica koje su otkrivene tokom 2002. i 2004.

Izuzetak su posmrtni ostaci Raifa Alagića koji su 2020. godine ekshumirani na lokalitetu Duboka.

Munevera Avdić, predsjednica Organizacije porodica šehida, poginulih boraca i nestalih osoba “Vrbanja” Kotor Varoš, izjavila je da je današnjih sedam žrtava iz grupe od 161 nestalih u jednom danu.

“Putem DNK analize se dokazalo ko su. Porodice su to identifikovale. Međutim, tada ih nisu preuzeli, jer su to bili mali dijelovi tijela, koščice. Kako vrijeme ističe, gubi se nada da će uopšte biti išta pronađeno. Bolje onda prihvatiti bilo šta da se zna da barem postoji mezar i da se vrati identitet stradalima”, rekla je Avdić.

Kako je kazala, strahote rata u Kotor-Varoši počele su već 1991. godine, kada su krenula stradanja, hapšenja, ubijanja, silovanja, protjerivanja…

“Ovi su ljudi zadnji put viđeni 3. novembra u Osnovnoj školi ‘Grabovica’ i otad im se gubi svaki trag. Višestruki se zločin radio. Ljudi su se prikrivali. Postojale su primarne, sekundarne grobnice. Mi još uvijek tragamo za 235 Bošnjaka i 17 Hrvata. Dosad je 114 Bošnjaka ukopano i 40 Hrvata”, istakla je Avdić.

Fahida Ibričić koja je 1992. godine izgubila zeta Rifeta Berbića, prisjeća se dana kada je kćerkin suprug uhvaćen u Dubokoj i otjeran u Grabovicu.

“Otad mu se svaki trag gubi. Pronašli su ih u Plitskoj, to malo kosti što ima. Otad ništa ne znamo. Imam i brata koji još uvijek nije pronađen”, rekla je Ibričić.

Supruga stradalog Rifeta Berbića, Fikreta, imala je 20 godina kada je suprug otišao. Na posljednji ispraćaj suprugu došla je sa sinom i unucima.

“Svi patimo, već duže od 30 godina čekamo izvještaje. Nađeno je nešto malo. To veče kad su krenuli svugdje je bila panika. Šest mjeseci su nas granatirali, ubijali svime. Na ljude obične su granatama pucali. Bili smo šest mjeseci pod zemljom. Panika je zavladala, hoće li ići ili ne, ne smiju. Dole u Vrbanjcima su sve koji su se predali pohvatali. Sve muškarce su pobili. Selo Večići je onda ostalo samo. Krenuli su prema Travniku, prema našoj teritoriji. Mi, žene i djeca, smo bili u autobusima. Gore su, u naselju Čirkino Brdo, silovali djevojke”, prisjeća se Fikreta, koja je s porodicom izbjegla u Hrvatsku, odakle su nakon tri godine otišli u Sjedinjene Američke Države.

Najmlađa žrtva koja će biti ukopana ove godine je Kemo (Kasima) Ramić, rođen 1970. godine. U trenutku smrti imao je svega 22 godine, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 2002. godine na lokalitetu Plitska. Zajedno sa njim konačan smiraj će naći i njegov stariji brat Redžo koji je u trenutku kada je ubijen imao 23 godine. Najstarija žrtva koja će biti ukopana je Šerif (Sulejmana) Bečulić koji je u momentu smrti imao 37 godina.

U Večićima će biti ukopani i Mujo (Alaga) Alagić, rođen 1962. godine u Večićima, Raif (Ramadan) Alagić, rođen 1966. godine u Večićima, Rifet (Mujo) Berbić, rođen 1962. godine u Večićima, te Senad (Derviš) Škorić, rođen 1965. godine u Banja Luci. U skladu sa željama njegove porodice, Šefik (Ale) Pašić, rođen 1960. godine u Hrvaćanima biće ukopan u rodnom mjestu.

Tokom 1992. godine, na području opštine Kotor-Varoš ubijeno je nekoliko stotina bošnjačkih i hrvatskih civila.

Za ratne zločine nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom Kotor-Varoši, pred Sudom BiH sudi se devetorici bivših pripadnika vojne i civilne vlasti u Republici Srpskoj, u predmetima “Boško Peulić i drugi”, te “Savo Tepić i drugi”.