Bosna i Hercegovina je bogata prirodnim ljepotama i resursima koje, ako čovjek želi iskoristiti, mogu donijeti mnogo dobra i pojedincu i zemlji. Ali, samo treba željeti i usuditi se, mišljenja je poznati voćar Edib Balić iz sela Šije u općini Tešanj. Usudio se on još 2004. godine napraviti nešto sa zemljom. Posaditi ono što uspijeva u ovom dijelu Bosne i Hercegovine i tako prehraniti svoju porodicu, ali i postati sinonimom za zdravu domaću voćku, posebno jabuku.

Prije rata je bio zaposlen u jednoj dobojskoj firmi kao mehaničar šivaćih mašina. Nakon rata je otišao u Hrvatsku u kojoj nije planirao ostati. Bio mu cilj zaraditi određena sredstva i doći u svoju domovinu. Tamo je radio pet-šest godina gdje je zaradio novac koji je potom uložio u voćnjak ili, kako on kaže, u jedno ruralno domaćinstvo.

"Godine 2004. zasadio sam prvu hiljadu sadnica jabuke. Dominirao je Idared, pratio sam ga sa Granny Smithom, Jonagoldom i Golden Deliciousom. Tada sam ušao u jedan projekat Ministarstva poljoprivrede Zeničko-dobojskog kantona jer su oni tražili dvadeset aplikanata, poljoprivrednih proizvođača, koji bi se bavili ozbiljnom voćarskom proizvodnjom. I od njih smo dobili prvu hiljadu sadnica“, kaže Balić, poznati voćar iz Tešnja.

Sadnice su imali na raspolaganju, ali trebalo je uložiti sredstva i pripremiti teren za sadnju. I krenuti u podvig, hrabar u to vrijeme.

"Ovaj način proizvodnje jabuke, kruške i šljive je u to vrijeme bio nepoznanica. Mahom je jabuka na ove prostore dolazila iz Srbije, iz Subotice. Mi nismo znali šta nas očekuje, međutim krenuli smo, imali smo podršku Zeničko-dobojskog kantona. Dobili smo dobar sadni materijal, tako da se već u prvoj godini vidjelo da tu ima neki pravac, da tu ima nešto od tog posla. U drugoj vegetativnoj godini su već nosile po kilogram-dva ploda, i tako da sam imao već oko dvije tone jabuke u toj godini", nastavlja Balić u razgovoru za Anadolu Agency (AA).

Domaće stanovništvo je, navodi, prihvatilo njegovu jabuku jer je ekološki proizvod, nema tu previše tretmana kao što to rade na velikim plantažama. Većina sadnica je došla sa rasadnika iz Srebrenika, iz Špionice.

"Preporuka je bila da se sadnice kupuju u Srebreniku, pošto je to certificirani rasadnik, a sadnice su pouzdane. I na kraju, mi smo tu blizu, Srebrenik i Tešanj su udaljeni stotinjak kilometara. Pod kojim su uslovima proizvedene, faktički su i nastavile dalje da žive u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, u Tešnju, trenutno u Šijama“, ističe Balić, dodajući kako su se od 3.500 sadnica, ustvari, sve omladile.

Ako se čovjek želi baviti ozbiljno voćarstvom, postoji pet karika koje je potrebno ispuniti.

"Pripremiti tlo onako kako struka nalaže, da ima hranjivih i mikro i makroelemenata, pripremiti navodnjavanje u slučaju sušnog perioda, zato imam dva bazena u kojima imam zahtjev vode u rezervi 1.000 metara kubnih. Potrebno je pripremiti mjesto za skladištenje plodova jer je tržište nemilosrdno, u jeku berbe cijena jabuke je mizerna. Također, u trećoj-četvrtoj godini ovdje je prošla jedna oluja, bilo je mnogo leda, imao sam štetu tu, pa mi je preporuka bila da se podigne protivgradna mreža, i to sam uradio, i cijeli je voćnjak osim ovih 150 komada šljive obavijen protivgradnom mrežom. I na kraju, morate biti dobar trgovac, morate to dobro i prodati“, kaže Balić za Anadolu Agency (AA).

Na dva i po hektara zemlje, danas ima 3.500 zasađenih voćki, najviše jabuka, oko 2.800, potom slijede kruške oko 300 sadnica, a zatim šljive i orah. Kako bi ih sačuvao tokom zime, u staroj porodičnoj kući je napravio hladnjaču.

"Prve godine kada sam tek krenuo, dok nisam postao ovo što sam danas, jer mnogi danas kažu: 'Hadžijina jabuka je brend na prostoru općine Tešanj', bilo je tu lutanja, malo na pijace, davalo se, nudilo. Međutim, vjerujte da ja 90 posto svoje jabuke prodam tu u hladnjači. Dolaze mi moji kupci iz dvije-tri općine, sva ova okolna sela, prodajem tu na gajbe, napravim jednu dobru diskontnu cijenu. Prepoznao je narod moj kvalitet. Jedno sam vrijeme radio i za nekoliko tržnih centara, međutim oni traže jabuku, kako bi naš narod rekao, koja se cakli, koja se puno tretira", navodi on.

- Svake godine oko 50-60 tona jabuke

"Prodam svu jabuku u hladnjači ili po nekoliko okolnih prodavnica. Polazeći od činjenice da je Bosna i Hercegovina za vrijeme Austro-Ugarske bila najveći proizvođač šljive mađarice za Beč, to je bio dokaz da su ovi prostori u toj tzv. regionalizaciji, tako da se od Gradačca, preko Tešnja, pa do Žepča smatra voćarskim krajem“, ističe on.

Balić vodi glavni posao, svaki dan 4-5 sati provede u voćnjaku, ne može se, kaže, ne ući u voćnjak jednom dnevno. Ali tu je i sin Asad koji mu pomaže koliko može, a koji će i nastaviti iza oca ovaj posao. Predanost svemu što radimo je ključ. A, bez nje nema ni zarade, odnosno nema onoga osnovnog, ploda. I na kraju je istakao Balić nadu da će osposobiti sušaru gdje bi sušio voće jer i to je dio tradicije ove zemlje, dio bosanskohercegovačke sofre, i treba raditi i na tome.

(Melika Hrvić/AA)