Prijedor, ali i cijeli svijet, sutra se prisjeća 3.176 ubijenih, među kojima je 102 djece. “Dan bijelih traka – 31. maj”, koji je već odavno prerastao i Prijedor i Bosnu i Hercegovinu, i ove godine bit će obilježen mirnom protestnom šetnjom preživjelih Prijedorčana na Gradskom trgu, a kako je najavljeno, i u još 50 gradova širom svijeta.

Predsjednik Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka i bivši logoraš Omarske, Manjače i Trnopolja Mirsad Duratović kazao je u razgovoru za Fenu da će fokus ove godine biti na 102 ubijene prijedorske djece i inicijativu roditelja da se postavi dostojno spomen-obilježje ubijenim mališanima u centru Prijedora, iako gradske vlasti već dugo odbijaju to da urade.

– Bijele trake su jedan od dokaza namjere da se u Prijedoru počini genocid, jer se obilježila grupa na vidljiv i jasan način zbog istrebljenja i progona s tog teritorija – ističe Duratović.

Ukazao je na činjenicu da će Dan bijelih traka biti obilježen i u Beogradu, uličnom akcijom “Žena u crnom“, ali uz veliko osiguranje policije.

Govoreći o presudama za počinjene zločine u Prijedoru, Duratović kaže da je do sada izvršena 51 pravosnažna presuda, a da su zločinci osuđeni na 770 godina.

– Te presude su za Prijedorčane srpske nacionalnosti i ne postoji grad u svijetu u kojem živi toliko građana koji su osuđeni za ratne zločine nad komšijama – kazao je Duratović.

Dodao je da se još vodi 37 procesa na Sudu BiH te je izrazio nadu da će i ostali počinioci najtežih ratnih zločina odgovarati za svoja djela.

– U Prijedoru se danas ne živi, već preživljava, jer smo mi ‘strano tijelo’ kojeg se neko pokušao osloboditi 1992. godine, pa nije uspio genocidnom operacijom, a danas to radi drugim, nimalo blažim metodama koje nisu toliko uočljive kao genocid – istakao je.

Za to postoji, naglasio je, hiljade primjera diskriminacije kojim su izloženi povratnici, žrtve logora i zločina, koji ne mogu ostvariti osnovna prava. Duratović navodi da je on, kao bivši logoraš, nepoznata kategorija za sistem u RS-u.

– Naprotiv, zakonska rješenja i pravilnici sasvim otvoreno, bez imalo skrivanja preferiraju pripadnike vojnih formacija RS-a. Ako se dodjeljuju stipendije iz gradskog budžeta, u pravilniku piše da djeca poginulih boraca i ratnih vojnih invalida imaju veliku prednost, dok djeca logoraša i ne postoje – pojasnio je.

U Prijedoru danas, kaže, ništa ne podsjeća na 3.000 ubijenih. Ni mala spomen-ploča na zgradama gdje su bili logori ili kod masovnih grobnica. Nasuprot tome, podignute su spomen-ploče s fotografijama i imenima bivših radnika preduzeća, ustanova i institucija koji su bili pripadnici Vojske RS-a i koji su tokom agresije na BiH poginuli negdje na frontu. Za pripadnike drugih naroda, navodi Duratović, tu nema mjesta.

– U logoru Trnoplje, izgrađen je spomenik poginulim borcima vojske RS-a, a u prostorijama gdje su logoraši ubijani, žene i djevojčice silovane, nalaze se i fotografije poginulih boraca koji nisu iz Trnopolja, ali bitno je da je teritorija obilježena – istakao je.

Time se šalje jasna poruka da povratnici nisu dobro došli u Prijedor te koriste svaku priliku da “uguše glas“ koji govori i istinu.

– Oni koji su ‘preživjeli’ Prijedor i dalje smatraju da se desio genocid. Zašto mi nemamo pravo da ono što nam se desilo nazovemo pravim imenom, a ne kako je neko to odredio – potcrtao je.

Licemjerno je, smatra Duratović, da prijedorske vlasti kažu da nema nijedne zvanične presude za genocid, dok u isto vrijeme obilježavaju godišnjicu zločina nad Srbima u Jasenovcu i Kozari, za koje, isto tako, nema presuda.

– Ono na što se nije obazirala ni međunarodna zajednica ni organizacije koje se bave pitanjima ljudskih prava je kada je 2012. godine Gradska skupština u Prijedoru na tematskoj sjednici zabranila finansiranje svih organizacija koje se bave prijedorskim genocidom – kazao je Duratović, napominjući da je ta odluka još na snazi.

Ocijenio je da međunarodna zajednica pokušava stvoriti uslove za povratak protjeranih, a da u isto vrijeme ne reaguje na “gušenje slobode govora“.

Duratović poručuje da građani koji su izloženi diskriminaciji, mogu to podnijeti godinu ili pet godina, ali da nakon 15 ili 20 godina jednostavno popuštaju pod teretom, prvenstveno zbog egzistencije i zaposlenja.

Duratović je 20. jula 1992. izgubio sve, kada mu je na kućnom pragu ubijena gotovo cijela porodica, otac, brat, djed, nana, amidže i rođaci. Tačnije njih 47. Zbog mrve sreće, Mirsad je kao dječak preživio živi štit, nakon čega je odveden u logor Omarska, zatim Manjaču te Trnopolje.

Vlasti bosanskih Srba u Prijedoru su 31. maja 1992. izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se nesrpskom stanovništvu nalaže da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, te da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava. Tako su i počeli zločini u Prijedoru, odvođenjem stanovništva u logore, masovnim egzekucijama i drugim zločinima. Ubijeno je 3.176 osoba, među kojima je 102 djece.

Zbog toga se, u znak sjećanja na stradanje nesrpskog stanovništva Prijedora i okoline 31. maja, u Prijedoru i svijetu obilježava “Dan bijelih traka”.

(Fena)