Internetom je počelo kružiti pismo sa potpisom Ajdina Tinjaka, usmjereno na adresu ekipe emisije „Mythbusters“. Pismo prenosimo u cjelosti bez izmjena.

Poštovani Adame i Jamie,

Zovem se Ajdin Tinjak i živim u Bosni i Hercegovini (ako ne znate gdje se BiH nalazi, ili mislite da smo nebitna zemlja, kao što mi u Bosni i Hercegovini mislimo da su nebitne sve centralnoafričke zemlje, guglajte nas i pročitajte historijat od ilirskog doba, preko rimskog, srednjovjekovnog, osmanskog, austro-ugarskog, jugoslovenskog, pa do moderne Bosne i Hercegovine, i vidjet ćete da smo povijesno „jači“ i od Sjedinjenih Američkih Država).

Ja pripadam ovoj modernoj bosanskoj državi, međunarodno priznatoj 1992. (Inače, rođen sam kao Jugoslaven, ali su mi Jugosloveni zapalili rodni list u ratu. Onda sam dobio rodni list s ljiljanima, a sad imam ovaj proevropski sa zvjezdicama na plavoj podlozi. Ako ste pažljivo pročitali našu historiju, uvidjet ćete da naša zastava sa zvjezdicama i trokutom na plavoj podlozi, nemaju nikakve veze sa nama.)

Zašto vam pišem?

Nakon četverogodišnjeg rata u kojem je poginulo više od 100.000, a raseljeno više od milion ljudi, Bosna i Hercegovina je izborila svoje pravo na ostvareno pravo na nezavisnost. Ubijali smo se, pljačkali, silovali, palili… (mislim na Bošnjake, Srbe i Hrvate). Oprostite, ja stalno pišem neke napomene u zagradama, ali mislim da će vam biti od pomoći, jer ni meni kao stanovniku ove zemlje mnoge stvari nisu jasne. Rat je završio, ali niko nije „pobijedio“ (moram opet zagradu otvoriti, vi znate da se suvremeni ratovi i vode s ciljem da nema niti pobjednika niti poraženog).

Nakon rata, izvršili smo privatizaciju javnih preduzeća, i postali robovi privatnog sektora. Ali, živimo u kapitalizmu, i logično je da je radnička klasa na dnu hranidbenog lanca.

Našim političkim sistemom upravlja međunarodna zajednica i domaće nacionalne partije, koje već 20-ak godina na vlast dolaze braneći interese Bošnjaka, Srba i Hrvata (ti isti zaštitnici vitalnih nacionalnih interesa su nas i ugrozili, a onda nas iz te ugroženosti čupaju dvije decenije ugrožavajući nas još više). Nadam se da ste rečenicu iz posljednje zagrade razumjeli i da za nju ne trebam otvarati posebnu zagradu.

Molim vas nemojte prestati čitati ovo pismo, ubrzo ću vam reći kako mit glasi. Naše tročlano predsjedništvo (Srbin, Hrvat i Bošnjak), rijetko kada ima zajednički stav, tako da i stanovništvo po uzoru na lidere nikada nema zajednički stav.

Naša životna filozofija je dabogda komšiji crkla krava, ali dabogda crkla i meni da on ne imao od koga mlijeko kupovati. U praksi to izgleda jednostavno; „E nek’ je naš Bakir ukr’o dva miliona, Allah mu dao svako dobro, malo je koliko je ukr’o onaj njihov četnik, majku mu ustašku“ (nisam siguran da li će vam ovo iko moći prevesti, ali neka pokuša).

Naš je jezik… zasebna priča. (Sad ću preći na mit, samo da vam kažem koju o jeziku.) U našoj zemlji tri su službena jezika: bosanski, hrvatski i srpski. Mi se međusobno savršeno razumijemo, ali imamo taj neki kompleks da se trebamo razlikovati. Iako je riječ o istom narodu, indoevropskom, južnoslavenskom, mi volimo reći da nismo isti. Eto, Ante je „vatikanac“, čistokrvni Hrvat, rođen u dolini Neretve, Jovo je pravoslavac, rođen u Banja Luci, Srbin, a Mujo je „muhamedinac“ rođen na Čaršiji u Sarajevu, Bošnjak.

Niko od njih nema posla (zajedno sa još 500.000 nezaposlenih), sva trojica žive u najsiromašnijoj zemlji u Evropi (prema podacima EU), i oni dobro znaju da njihovoj djeci budućnost u ovakvoj Bosni i Hercegovini nije svijetla.

Ali… evo nas kod mita! (Vi ćete možda reći „konačno!“, ali ja sa ovim činjenicama živim svaki dan.) Prije nekoliko dana, mala od komšinice rodila sina (Damir se zove, mali je k’o med). Pitam vas, hoće li djetetu čuna brže rasti ako ga odmah osunete?

Srdačan pozdrav,

Ajdin Tinjak

Internetom je počelo kružiti pismo sa potpisom Ajdina Tinjaka, usmjereno na adresu ekipe emisije „Mythbusters“. Pismo prenosimo u cjelosti bez izmjena.

Poštovani Adame i Jamie,

Zovem se Ajdin Tinjak i živim u Bosni i Hercegovini (ako ne znate gdje se BiH nalazi, ili mislite da smo nebitna zemlja, kao što mi u Bosni i Hercegovini mislimo da su nebitne sve centralnoafričke zemlje, guglajte nas i pročitajte historijat od ilirskog doba, preko rimskog, srednjovjekovnog, osmanskog, austro-ugarskog, jugoslovenskog, pa do moderne Bosne i Hercegovine, i vidjet ćete da smo povijesno „jači“ i od Sjedinjenih Američkih Država).

Ja pripadam ovoj modernoj bosanskoj državi, međunarodno priznatoj 1992. (Inače, rođen sam kao Jugoslaven, ali su mi Jugosloveni zapalili rodni list u ratu. Onda sam dobio rodni list s ljiljanima, a sad imam ovaj proevropski sa zvjezdicama na plavoj podlozi. Ako ste pažljivo pročitali našu historiju, uvidjet ćete da naša zastava sa zvjezdicama i trokutom na plavoj podlozi, nemaju nikakve veze sa nama.)

Zašto vam pišem?

Nakon četverogodišnjeg rata u kojem je poginulo više od 100.000, a raseljeno više od milion ljudi, Bosna i Hercegovina je izborila svoje pravo na ostvareno pravo na nezavisnost. Ubijali smo se, pljačkali, silovali, palili… (mislim na Bošnjake, Srbe i Hrvate). Oprostite, ja stalno pišem neke napomene u zagradama, ali mislim da će vam biti od pomoći, jer ni meni kao stanovniku ove zemlje mnoge stvari nisu jasne. Rat je završio, ali niko nije „pobijedio“ (moram opet zagradu otvoriti, vi znate da se suvremeni ratovi i vode s ciljem da nema niti pobjednika niti poraženog).

Nakon rata, izvršili smo privatizaciju javnih preduzeća, i postali robovi privatnog sektora. Ali, živimo u kapitalizmu, i logično je da je radnička klasa na dnu hranidbenog lanca.

Našim političkim sistemom upravlja međunarodna zajednica i domaće nacionalne partije, koje već 20-ak godina na vlast dolaze braneći interese Bošnjaka, Srba i Hrvata (ti isti zaštitnici vitalnih nacionalnih interesa su nas i ugrozili, a onda nas iz te ugroženosti čupaju dvije decenije ugrožavajući nas još više). Nadam se da ste rečenicu iz posljednje zagrade razumjeli i da za nju ne trebam otvarati posebnu zagradu.

Molim vas nemojte prestati čitati ovo pismo, ubrzo ću vam reći kako mit glasi. Naše tročlano predsjedništvo (Srbin, Hrvat i Bošnjak), rijetko kada ima zajednički stav, tako da i stanovništvo po uzoru na lidere nikada nema zajednički stav.

Naša životna filozofija je dabogda komšiji crkla krava, ali dabogda crkla i meni da on ne imao od koga mlijeko kupovati. U praksi to izgleda jednostavno; „E nek’ je naš Bakir ukr’o dva miliona, Allah mu dao svako dobro, malo je koliko je ukr’o onaj njihov četnik, majku mu ustašku“ (nisam siguran da li će vam ovo iko moći prevesti, ali neka pokuša).

Naš je jezik… zasebna priča. (Sad ću preći na mit, samo da vam kažem koju o jeziku.) U našoj zemlji tri su službena jezika: bosanski, hrvatski i srpski. Mi se međusobno savršeno razumijemo, ali imamo taj neki kompleks da se trebamo razlikovati. Iako je riječ o istom narodu, indoevropskom, južnoslavenskom, mi volimo reći da nismo isti. Eto, Ante je „vatikanac“, čistokrvni Hrvat, rođen u dolini Neretve, Jovo je pravoslavac, rođen u Banja Luci, Srbin, a Mujo je „muhamedinac“ rođen na Čaršiji u Sarajevu, Bošnjak.

Niko od njih nema posla (zajedno sa još 500.000 nezaposlenih), sva trojica žive u najsiromašnijoj zemlji u Evropi (prema podacima EU), i oni dobro znaju da njihovoj djeci budućnost u ovakvoj Bosni i Hercegovini nije svijetla.

Ali… evo nas kod mita! (Vi ćete možda reći „konačno!“, ali ja sa ovim činjenicama živim svaki dan.) Prije nekoliko dana, mala od komšinice rodila sina (Damir se zove, mali je k’o med). Pitam vas, hoće li djetetu čuna brže rasti ako ga odmah osunete?

Srdačan pozdrav,

Ajdin Tinjak