"Vjerujem da je 60 posto suradnika Udbe te izjave potpisivalo iz patriotskih osjećaja prema tadašnjoj državi, dio iz materijalnih razloga, a dio zato jer su bili ucijenjeni nekim saznanjima Udbe iz njihova privatnog života", kazao je na konferenciji za novinare autor knjige Roman Leljak, publicist i istraživač arhiva.
On je prije dvije godine već izdao sličnu knjigu s naslovom "Udbini spavači" u kojoj je objavio imena navodnih agenata te popise aktivnih i rezervnih časnika i suradnika slovenske Udbe te kontraobavještajne službe bivše JNA KOS-a od 1975. do 1990.
Ljeljak je poznat po publicističkim radovima o komunističkim i partizanskim zločinima nakon II. svjetskog rata i masovnim grobištima u Sloveniji, te po tome što je policiji prijavio neke bivše visoke dužnosnike jugoslavenskih tajnih služba iz Slovenije, optuživši ih da su organizirali ili sudjelovali u atentatima na jugoslavenske emigrante, pretežno Hrvate, u Austriji i Njemačkoj.
Leljak je nedavno nastupio kao svjedok-ekspert sa znanjem o djelovanju nekadašnjih tajnih policijskih struktura u bivšoj Jugoslaviji na suđenju hrvatskim djelatnicima Udbe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Muenchenu.
Leljak u svojoj novoj knjizi navodi popis s imenima nekadašnjih udbinih suradnika, uz njihova kodna imena.
Materijal za knjigu dobio je iz materijala presnimljenih na mikrofilmove koje je od uništenja pred sam raspad Jugoslavije i promjenu sustava u Ljubljani spasio Jože Pučnik.
Pučnik se u vrijeme demokratizacije bio vratio u Sloveniju iz Njemačke kamo je morao emigrirati iz Slovenije jer je bio disident koji je proturječio komunističkoj partiji, a jedan je od osnivača tadašnje nekomunističke koalicije Demos.
U parlamentu je tada vodio parlamentarno povjerenstvo za istraživanje zloporaba političkih ovlasti u vrijeme komunizma i istraživanje starih arhiva.
Leljak misli da su ostali materijali o suradničkoj mreži Udbe do kojih Pučnik nije došao možda uništeni. Zato on ne raspolaže materijalima o suradničkoj mreži slovenske Udbe poslije 1960., ali kaže da će svoja istraživanja svejedno nastaviti.
Leljak tvrdi da će javnost kao iznenađenje doživjeti to što su suradničke izjave s nekadašnjom političkom policijom potpisali i neki političari i dužnosnici iz vremena osamostaljivanja koji su se smještali na političku desnicu ili u centar.
Tako se u knjizi kao oni koji su potpisali sporazum o suradnji s Udbom, odnosno suradničku izjavu, među ostalima navode nedavno umrli predsjednik prvog saziva demokratski izabranog parlamenta Franc Bučar, te glavni državni odvjetnik iz tog vremena Anton Drobnič.
Leljak jamči da su dokumenti u knjizi točno preneseni, odnosno da je riječ o preslikama na mikrofilmu koje su rađene iz izvornog dokumenta policije iz tog vremena, ali svejedno očekuje da će se zbog toga možda u nekim slučajevima morati suočiti sa sudskim tužbama.
Autor kojega neki drže kontroverznim i kažu da je "povjesničar-amater" jer ne poznaje okolnosti vremena o kojemu piše, svoju je knjigu proteklih dana već predstavio u razgovorima na nekim privatnim televizijskim postajama.
Njegova je glavna teza da Udba nije imala problema s dobivanjem suradnika u godinama nakon II. svjetskog rata i da najveći dio onih koji su na tu suradnju u spomenuto vrijeme pristajali nije vodio materijalni motiv, te da su iskreno podržavali tadašnji režim.
No, suradnici su nesumnjivo dobivali materijalne privilegije, primjerice u obliku dobrih radnih mjesta u državnoj upravi za sebe i bračne partnere, djeca su dobivala državne stipendije, a posao za Udbu često su nastavljali mlađi članovi obitelji kad su se stariji povukli, navodi Leljak opisujući fenomen visoke spremnosti na suradnju s tadašnjom političkom policijom.
Po Leljakovim je riječima tadašnji komunistički režim kroz angažiranje suradnika, osim što je tako stvarao svoju sigurnosno-doušničku mrežu, na određen način stvarao i "novu srednju klasu" koja je u socijalizmu smijenila bogatije građanstvo i dio intelektualnih elita koje su tijekom rata ili nakon njega većinom bile uništene.
(FENA) N.M.