Abud, naime, dijeli sudbinu stotina maglajskih porodica. Rijeka Bosna, na čijim je brzacima u kajaku napravio prve zaveslaje i njemu je odnijela sve što je imao, uništila mu je stan, sve što je godinama sticao, više od 200 medalja, pehara i raznih priznanja sa domaćih i medjunarodnih takmičenja. I njegov matični klub, Kajak-kanu klub “Natron” ostao je bez prostorija, teretane, svih kanua i opreme.
“Na mjesto uz Bosnu gdje se nekada nalazio moj stan, koji sam dobio na korištenje 1983.godine, ne volim ni dolaziti, ali me srce povuče”, priča Abud i počinje da plače. “Sa suprugom Medihom i kćerkom Melisom sada živim u jednoj prostoriji, u vikendici u naselju Misurići. Jako je neuslovno za nas troje, a najteže mi pada kada me moja kćerka koja je 100% invalid i dijete oštećenog sluha, pita zašto ona nema svoju sobu. Kažem joj, biće, stripi se Melisa. Tješim i nju i sebe, jer ni ja u ovaj grad nisam pao s Marsa”, dodaje Abud.
Vlasnik objekta u kojem se nekada nalazio njegov stan i klupske prostorije je općina Maglaj, pojašnjava Abud, ali nakon poplava nije dobio ni Š1 obrazac kojim se procjenjuje šteta stvari koje je posjedovao u stanu.
“Imam čvrsta obećanja općinskih vlasti da bi do kraja godine moj stambeni problem mogao biti riješen”, dodao je. Zamolili smo ga da sa našim čitateljima podijeli sjećanja na neke od slučajeva spašavanja ljudi iz poplavljenih objekata. Iako je znao da je sve što je imao uništeno, okrenuo se spašavanju svojih sugrađana.
“Dobio sam poziv da u jednoj zgradi ima žena koja zapomaže. Otišao sam tamo čamcem. Kružio sam, zvao. Niko se nije javljao. Vidio sam da je voda već došla do plafona. I onda sam čuo ženski glas, koji mi je rekao da se nalazi na sredini sobe i da se ne može pomjeriti. Izbio sam nogom prozor. Morao sam roniti do nje, jer žena je bila isprepadana i držala se za neku torbu koja je bila na ormaru. Uspio sam je nekako izvući. Sutradan sam je sreo, išla je prema meni plačući. I meni su suze krenule. Bilo je zaista emotivno”, prisjetio se Abud.
N.Br./maglaj.net
{fcomment}