AHMET HUNDUR je rođen 1957. god. u Tešnju. Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu završio je 1979. god. Radio je u : fabrici konfekcije „Napredak" u Tešnju kao modni kreator, Osnovnoj školi „Huso Hodžić" u Tešnju, Srednjoškolskom centaru u Tešnju, DD „Vemal" u Tešnju kao aranžer, u redakciji Tešanjskih ratnih novina (TRN) i tvornici svijećica „Enker" kao dizajner. 1997. god. - odlukom Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta stiče zvanje samostalnog likovnog umjetnika. Živi i radi u Tešnju kao samostalni likovni umjetnik. Do sada je izlagao na mnogobrojnim kolektivnim i samostalnim izložbama u Tešnju, Zagrebu, Gradačcu, Zenici, Gračanici, Izmiru (Turska), Travniku, Bugojnu, Tuzli, ETH Univerzitetu u Cirihu (Švicarska), Konjicu, Dresdner Bank AEG, Erlangen (Njemačka), Tuzli, Sarajevu, Donjem Vakufu, Sanskom Mostu, Galeriji Parti u Pećuhu (Mađarska), Istambulu, Ankari ( Turska), Puli, Rovinju, Prizrenu...

SPLET POVIJESNOG I MISTIČNOG

Inspiracija Ahmeta Hundura ima dva svoja izvorišta: povijesni i mistični. Povijesno izvorište obezbjeđuje inspiraciji dimenziju racionalnog koje očuvava predmetnom sloju njegove slike izvornu znakovitost, bez metaforičkog pomjeranja te znakovitosti, dok mistično izvorište omogućuje inspiraciji da pronikne iza predmetnog u prostor zaumnog, tajanstvenog koji postaju nositeljima snažnih poetskih naboja što se prelijevaju prostorima njegove slike i, na svoj način, uslovtjavaju izbor bojenog faktora slike. Svakako, ova dva aspekta inspiracije Ahmeta Hundura nikad se ne pojavljuju u svome čistom vidu, u svojoj elementarnosti, oni su nerazlučivo spleteni, kao dva lica jedne stvari, oni imaju svoju jedinstvenu sintaksu, način oblikovanja svoga izričaja i svoje vizualne punine.

Ali ima slika Ahmeta Hundura još jednu svoju karakteristiku koja bitno utječe na krajnje formiranje slike - to je narativni sloj, sloj pripovijednog, kojega se Ahmet Hundur nikada ne odriče, pa ni po cijenu nesporazuma sa likovnim establišmentom koji upravo i insistira na otklanjanju narativnog iz slike kao nečega što je prirodi slike strano u krajnjem njenom stvaralačkom ishodištu. Taj narativni sloj omogućuje Ahmetu Hunduru da iskaže svoja snažna nagnuća prema crtežu kao osnovnom arbitru u oblikovanju slike. Sam, pak, crtež jeste slavoluk kroz koji predmetni svijet ulazi u njegovu sliku i, kada se to već desi, slikar Hundur preduzima još jedan korak: on crtež i predmet dovodi do krajnje saživljenosti, do krajnje cizelacije predmetnog iz kojeg se oslobađa jedna od vrhunskih karakterizacija slike - plasticitet. Plasticitet, sam sobom, biva dodatno izvorište poetskog i kojim se uspostavlja tako blizak odnos između slike i njenog gledatelja da se gledatelj približava slici i osjeća unutarnju potrebu da i čulom opipa doživi ono što se opredmećuje na slici. U ovom sloju opredmećenja slike očituje se još jedna dimenzija Hundurove slike: epska širina koja ga prisiljava da svoje likovne kompozicije razrješava u naglašenim dimenzijama i da inspiraciju razvodi u cikluse koji ponekad obuhvataju i preko trideset samostalnih eksponata. Neki od tih ciklusa su zaista impozantni kao što su: «Strah», «Tragovi», «Vječnost», Zapis», «Kudret voda«, «Probuđeni».

Motivika Ahmeta Hundura nije široka. Najčešći motiv su konji i o njima možemo govoriti sa različitih stajališta - od konja kao čistih realiteta do situacija kada se oni pojavljuju i kao metafore onog zaumnog, tajanstvenog. Drugi motiv su stećci. I oni umnožavaju svoj značenjski sloj, povijesno i mistično se silovito prepliću u tom motivu. I kada ova dva motiva svede u jedinstveni izražajni fon, iz slika se oslobađa čudesne energija - energija kojom se stećci oslobađaju svoje zarobljenosti u vremenu davnom i ukoračuju u našu svakodnevicu, ali ni o tome nismo u prilici na ovom mjestu govoriti. Treći motiv je portalni luk, izdvojen ili ugrađen u rustičnu zidnu plohu čiju nutrinu Ahmet Hundur ispunjava različitim sadršajima, od ugradnje zavičajnog motiva čuvene tešanjske citadele, koja se, na nekim slikama i oslobađa te zavičajne vezanosti i postaje metafora one bosanske začudnosti koja se ugrađuje u vremenski tok kao nerazrušivi čin opstojnosti. Posebnim poetskim nadahnućem se očituju one slike u kojima u taj portalni luk ugrađuje kapiju i halku - simbol priziva onog tajnovitog koje se krije iza nje. Ali i samo oblikovanje halke predstavlja zaseban umjetnički čin: iz nje progovara ono povijesno koje se ne da ugasiti, ali i lirska iznijansiranost njenog oblika.

(Vojislav VUJANOVIĆ)

maglaj.net

{fcomment}