Školska godina se bliži kraju. Vrelo hercegovačko sunce nemilice prži. Iako je tek kraj maja nesnosna žega je okovala i paralisala život u Mostaru i u okolini. Gotovo da je nemoguće udisati vreli zrak. Vrelina bije iz kamena, iz asfalta, iz drveta. Teško i hajvanu i insanu. Uz to i oskudica vode.
Šta je ovo pobogu, mozak mi se oznojio, ne znam kako ću spavati, a kamo li učit¨, a sutra je taj prokleti ispit, pa prekosutra drugi, pa za sedam dana treći, poludiću, -govori Ahmed prijatelju Mirzi.
Baš me briga, ja idem na Neretvu na kupanje, pa kud puklo da puklo, pokušaću nešto prepisat, uostalom , svejedno mi je, ionako mi je svega preko glave, -reče Mirza, odlazeći.
Sačekaj molim te, obećaj da ćeš mi, prvom prilikom, pozajmiti svoj mozak da se malo odmorim , a ja ću tebi objasniti šta je to odgovornost i ozbiljnost, - govori Mirzi koji zamače za ćošak, cerekajuči se.
Ovo je već treći dan kako Ahmed spava samo po sat dva.
Tuširanje hladnom vodom, kafa i prazan stomak mu pokrenuše vlastita čula, vratiše ga u djetinjstvo.
Navriješe uspomene: Nedjelja je, babo mu , i danas radi, kao i prošle, i pretprošle, i naredne nedjelje, a on, najstariji od četvero djece, nosi mu ručak, grah i pita maslenica. U grah, dobro se sjeća, mati urezala nekoliko komadića loja, u pitu nekoliko kapi u ulja, pa ona gotovo suha, metnula glavicu crvenog luka i naprstnjak soli, a sve to u posebnoj posudi iz dva dijela, pričvršćena metalnom oprugom.
Pazi dobro, ne do ti bog da izvrneš šerpe, drži ih ravno, ne naginji ih i pohiti dok je još toplo, otac ti je i gladan i umoran, i pazi putem, nemoj da zvjeraš unaokolo, krajem idi, dobro pazi kad prelaziš cestu,-govori mu majka, stroga i ozbiljna, istovremeno i ponosna na svog sina prvijenca.
Do ciglane u kojoj otac radi je oko dva kilometra, za sedmogodišnjaka velika i razdaljina i odgovornost.
Srce mu ubrzano kuca, dok čvrsto stiska ručku posude. Usput jesreo i Fahrudina, vršnjaka koji je svom babi Omeru nosio ručak. I on sav ustreptao.
- Evo meni moga sina, mog sinčine, moje dike. Ma šta bi ja bez tebe, zlato moje, ne bi imao ni šta da jedem ,nego da mi vidimo šta si mi to lijepo donio, -govori babo, dok muponosan osmijeh poigrava na licu, -nego poli mi da operem ruke, pa ćemo mi, blago meni, da zajedno ručamo.-
Posmatra oca, mršav a mišićav, koščat, sa veoma izraženim jagodicama i neobično lijepim plavim očima, visokog čela, sa izraženim zaliscima i kratkom , kao zift, crnom kosom.
Jelde aba da ću i ja, kad narastem, radit u ciglani, ko i ti, -govori ocu, zamišljajući sebe, u radnom odijelu, odraslog, snažnog, pokušavajući da zamisli kako njemu njegov sin donosi ručak.
Nećeš, naravno da nećeš. Ovdje rade oni što nisu učili, što nemaju škole, a ti ćeš, blago meni, bit ili inženjer, il oficir, il doktor. Ali da znaš ako ne budeš učio i bio marljiv i vrijedan, čeka te ovaj džehenem.
Ovdje se peče cigla i ovdje je, da znaš, blizu hiljadu stepeni, pa ova silna prašina, pa žega vani...
Nego, da se mi , ko otac i sin, dogovorimo da ćeš učiti, završit škole i pobjeći iz ove bijede i sirotinje.
0bećaj mi, - reče mu otac, a u kutovima njegovih plavih očiju suze. Eh da je mene imao ko ovako nasavjetovati.
Ovaj razgovor, očev zavjet i slika vrele, užarene peći za pečenje cigle trajno se urezaše u njegovo srce i postaše mu trajna motivacija za učenje i obrazac ponašanja u životu. Ta životna epizoda sjetne bosanske šutnje prepune tuge, ta neopisiva muzika emocija koju je nemoguće opisati i koja nikada neće biti napisana, ga je pratila i nadahnjivala u životu.
E, da je mene imao ko, bogdo, nasavjetovati i uputiti, e jah... -ponovi , otac, sjetno, tužno, a vlažan pogled upro negdje u daljinu.
Prebire po sjećanju, pa otpoče priču:
Te 1942. godine, negdje ujesen, pojaviše se vaške, uši ne možeš se odbraniti od njih. Ja, već momčić, desetogodišnjak, moji me dali u najam kod Avdage Sarača. Tamo me ošišaše do kože,naćelavo pa mi gazom, petrolejom, dobro utrljaše glavu i međunožje, pa ispod pazuha.To me i spasilo. Kod kuće svi zavašljiviše, jedanaesti dan, moj otac a tvoj djed Mehmed dobi jaku groznicu, a potom i grozomorne snove i vizije. Tifus. Umrije za dvije hefte. Za njim i moj mlađi brat - umrije i amidža Halil i još nekoliko rođaka. Uz to i teška glad zavlada.
Meni samo rekoše, u neko doba, za to. Nisam im ni na dženazi bio. Nisam, ej tugo moja. Tifus ,kako dođe tako i prođe. Nenadano. Ja sam povazdan radio , čuvao goveda, kosio , 'kopao, radio druge kućne poslove. Kod kuće ostaše mlađi brat i sestra. Ja sam dolazio kući jedanput u mjesec , dva. Donosio bi po koju kilu kukuruznog brašna, nekad suhi sir, malo mlijeka, sira, pokoju stočnu repu. Zauhar je bilo. Elhamdulilah.
Krajem 1943 godine, poslije kapitulacije NDH, dođoše partizani. Avdagu strijeljaše, ni sam ne znam zbog čega. Ko je mogao nositi pušku povedoše ga sa sobom, konfiskovaše konje i volove, zaplijeniše meso, med, kukuruz i pšenicu.
Tu sam ostao još pola godine. Kod kuće bijeda, sirotinja, mati, mlađi brat i sestra...jedva smo kraj s krajem sastavljali. Sjećam se, jednom prilikom u kući nije bilo ništa, baš ništa za jelo, to smo znali samo majka i ja. Mati je u improvizovanoj zidanoj peći, koju je otac za života napravio, stavila praznu zemljanu posudu, pretvarajući se da je u njoj jelo i da će uskoro da bude pripremljeno. Vješto je krila pogled ne imajući snage svojoj djeci da pogleda u oči. Ja sam je saosjećajno pogledao i zarekao se da nikada u životu neću dozvoliti da moja majka, brat, sestra, a ni moja djeca neće biti gladna.
Kraj rata dočekah kao trinaestogodišnjak, brat Omer je imao devet a sestra Zejna sedam godina. Mati astmatičar i srčani bolesnik. Radio sam po selu za koru kruha, sebi i svojima. Jedne godine, zajedno sa rođakom Ibrom,se zaputih u berbu kukuruza u Slavoniju.
Druge godine nas pozvaše na radnu akciju.
Poče i snabdijevanje preko mjesnih odbora, tačkicama. pa podjela trumanovih jaja, američke humanitarne pomoći.
Po punoljetstvu me pozvaše u vojsku. Zagreb pa Karlovac. Dvije godine. Bilo je teško ali izdržalo se. U vojsci završih i neke kurseve. Po povratku iz vojske, povjerenik za naše selo, Agan, me preporuči za rad u Rudniku Kakanj u službi obezbjeđenja i bezbjednosti rudnika. Tu sam proveo pet godina. Tu sam upoznao i tvoju majku i tu si se i ti rodio i ona sirotica. Mati je rodi i umrije na porođaju. Zavoljesmo se.
Poslije jedne velike rudarske nesreće u kojoj poginu mnogo dragih i poznatih ljudi i nastrada mnogo rodbine, rođaka i prijatelja, odlučih da trajno napustim rudnik. Možda je to bio strah a možda kukavičluk ali, i sada kada se sjetim te nesreće i unakaženih tijela počnem da se tresem i da osjećam nelagodu i strah. Rad u ovoj ciglani jeste težak ali eto, hvala Bogu, i kuća se napravi, i vas četvero hranim, a svi zdravi, lijepi i pametni.
Da znaš, nikada ništa u životu nisam nepošteno uradio. Nikada nikog nisam prevario, nikada ništa nisam ukrao i od tebe tražim i zahtjevam da se tako ponašaš u životu..
To je moj emanet prema tebi i tvoj dug prema meni.
Ispiti su prošli u najboljem redu. Ahmed ih je sve položio sa visokim ocjenama.
- Bože dragi, kako li on sada izdržava na ovoj vrelini pored one užarene peći, da li on to svoj ovodunjalučki džehennem otplaćuje i razdužuje?
Očev zavjet je dječački čisto i nevino shvatio i prihvatio i nikada ga nije iznevjerio. Osnovnu školu završi kao učenik generacije. Bezbroj puta se Ahmed sjetio tih scena koje su za njega bile poruka i poduka, nadahnuće i inspiracija, koji je živio i prenio svojim evladima uz emanet da i oni, kada za to dođe vrijeme, to prenesu svojim potomcima.
Bi primljen u elitnu vojnu vazduhoplovnu gimnaziju gdje bi među najboljim učenicima. Poslije nastavi u vazduhoplovnoj akademij u Zadru.
Uvijek kada mu je bilo teško Ahmed bi, pozivao iz sjećanja onu nedjelju irazgovor pored užarene ciglanske peći , očev emanet i zavjet koji je njegovo, nevino, dječje srce izreklo i koje nikada nije pogazio i porekao.
Te godine, dva mjeseca poslije smrti Josipa Broza Tita, predsjednika tadašnje države, na promociji jubilarne tridesete klase Vazduhoplovne Akademije i proizvođenja u čIn potporučnika, biše pozvani i Ahmedovi roditelji.
Dok je u svečanom defileu, u plavoj uniformi oficira avijacije bio postrojen na vrelom dalmatinskom suncu u Zadru u njemu , ponovo oživješe slike one nedjelje, ranog djetinjstva i razgovora sa ocem.
U gomili radosnih, ustreptalih roditelja Ahmed je posmatrao svoje roditelje i razmišljao - je li ovo oduženi dug i satisfakcija mom ocu za sve teške životne trenutke koje je proživio nesebično se žrtvujući i za majku i za brata, za sestru, za svoju djecu. Da li mu je ovo nagrada što je danima i godinama krotio dunjalučku vatru da bi prehranio i školovao svoju djecu.
I bi jako, jako ponosan na njega, na njegovu čast i poštenje.
Pet-šest godina poslije ovog događaja, u sezoni godišnjih odmora, Ahmed dođe u rodni kraj da obiđe roditelje. Sa njim supruga i dvoje djece.
E neka sam i ovo doživio, moje lijepe i pametne unučice, moj sin prvijenac, pa snaha, e sada mogu serbez da umrem, ali baš dobro da ste svi ovdje da vas obavijestim, da znate, da se ne sekirate, ja ću umrijeti u maju 1998. godine, -reče im ozbiljnim tonom. Svi prasnuše u gromoglasan smijeh.
Samo se vi smijite, moje je bilo da vam kažem, da znate, -reče i time zaključi razgovor.
Mnogo puta u toku rata se Ahmed sjećao i analizirao ove riječi. Naročito poslije uznemirujućih vijesti o bombardovanju i razaranju rodnog kraja i o masovnim ubitstvima. Neki unutarnji glas i osjećaj ga navede da u potpunosti uzvjeruje u njih.
U ratu se svega nagledao i naslušao.Mnogo je puta preispitivao i sebe i ono u sebi, na sebi i oko sebe. Spozna Istinu i čvrsto uzvjerova u nju. Prihvati vjeru iskreno i beskompromisno. Posta vjernik praktičar.
Poslije rata, skoro da zaboravi na one očeve proročanske riječi. Dvije godine poslije , prvi puta u svom životu Ahmet zakla kurban. Sretan, dođe da zijareti roditelje, da skupa obilježe Kurban - bajram i da sa njima podijeli najsretnije trenutke u svom životu.
Babo,vitalan šezdesetšestogodišnjak , penzioner, bez ikakvih zdravstvenih problema, reče bolešljivoj, godinu dana mlađoj, svojoj životnoj saputnici, Ahmedovoj majci: - Ja neću dočekati maj, umrijeću u aprilu ove, 1998godine. -
Tog 26/27. april 1998. Godine, bi 1. Muharem, islamska nova godina.
Bratov telefonski poziv ga iznenadi i obradova: - Hvala bogu da je i on došao tobe, baš mi je drago.- pomisli.
Otac, - reče plačnim glasom , -imao je infarkt sinoć u 10.30 časova. Umro je jutros u 02 i 15 časova.
{fcomment}