Zijad Bahtić: Riba Istaknuto

17 Sep 2015
2865 puta

Mirsad Bošnjak je proslavio svoj pedeseti rođendan u rodnom Mostaru 10. aprila 1993. godine. Radio je kao lokalni poštar. Uglavnom su ga znali po nadimnku Miro Torbar. Slovio je za ponajboljeg ribara u Mostaru i okolini. Uvažavali su ga i stari ribari, mostarske legende poput Šerifa Bakije.

„Njegova mušica k'o da je iz dženneta doletila“, govorili su.
  On, iskren, nasmijan šeret bi im odgovarao kako je roj džennetskih mušica zaglavio kod Bakije na Carini a samo jedna zalutala na Rudnik, gdje je Miro imao porodičnu kuću.
„Ovo smo ja i moja Emina podigli sa svojih deset prstiju i dva kredita. Emina mi je rodila i tri sina, tri zlatne jabuke.
 - Nije do mene, al' majstor je majstor. Ja sam većinski vlasnik svog života“, volio je da kaže.
Njegovo divljenje zelenookom Neretvom, njenim mladicama i pastrmkama, pojašnjavao je božijom mudrošću po kojoj je riba drevni vjerski simbol koji, vjerovatno, označava božansko znanje ili vječni život; a Neretva suza radosnica stanovnika dženneta koja je data nama, običnim ljudima, da osjetimo ah i dah rajskih ljepota.
 Miro nikad nije pio alkohol ali je rado bio viđen i cijenjen gost na sijelima i sjedeljkama zbog svog lijepog glasa, vedrog duha i doskočica koje je sipao „kao iz rukava“.
 Znali su da živi u svom snu i svi su ga voljeli.
 Rijetko ko je znao da je Miro imao i vjersku naobrazbu, završio je sarajevsku medresu ranih šezdesetih godina.
 Rat i četničko divljanje po istočnoj Hercegovini i Podveležju ga je jako pogodilo. Postao je ćutljiv, ozbiljan.
„Riknula je zvijer u njima, krvi bi pili“, bio je njegov komentar.
U pošti je imao je radnu obavezu  koja ga je oslobodila vojnog angažovanja.
  Ljeto '93 je njegov život i snove rastočilo u noćnu moru. Lokalni kabadahija Štela mu je bez okolišanja rekao da je nepoželjan na teritoriji koja je od sada ekskluzivna samo za Hrvate a da je njegov Mostar stolni grad Hrvata.
 -„Bježi, sutra ujutro će ti Štelina pašćad minirati kuću“, reče mu Pero, lokalna pijanica i probisvijet kojeg je Miro nerijetko znao počastiti. U praskozorje sa obližnjeg brežuljka posmatrao je kako razorna eksplozija ruši njegov topli dom. I u njemu nešto puče.
  Nizali su se događaji. Miniranje kuće, Split, Zagreb,.fiskulturna sala neke škole,....Danska.      I plač koji ga je pratio kao teško pijanstvo. Žene plaču za svojim mrtvim i zarobljenim, starci plaču iz straha da više nikad neće vidjeti vreli hercegovački kamen, djeca plaču jer se boje. U ljude se strah ugnijezdio pa više niti čuješ smijeh niti osjećaš radost.
Dovezli su ih, njih petstotinjak, uglavnom protjerane Bošnjake iz Mostara, Stoca, Čapljine, Gacka  i cijele Hercegovine. U maglovenju je razmišljao kako ustvari ne zna ništa o Danskoj, kako ne zna ni gdje je ni kakva je to država. Samo je znao ono što je uobičavao u šali reći u događajima i komešanjima među dojučerašnjim radnim kolegama, poštarima i službenicima Srbima: „Ima nešto truhlo u državi Danskoj“.
Ta zlokobna misao ga je pratila i u izbjegličkom kampu na krajnjem sjeveru Danske, u blizini grada Skagena.
Sjetio se i da je bio neki danski bajkopisac Andersen i u momentu pomislio da je sve ovo što mu se dešava ružna bajka i da će se pojaviti neki nasmijani princ koji će čarobnim štapom riješiti njegove probleme i probleme ovih nesretnih ljudi.
  Čitava bulumenta državnih službenika, administratora, doktora, psihologa, sociologa, policajaca, isljednika, bezbroj formulara, podataka, priča...sve to je od njega napravilo zbunjenog dezorijentisanog, nesigurnog, šutljivog, izgubljenog bivšeg muškarca. Na kraju je uhvatio sebe da prisluškuje vijesti i tuđe razgovore i da time želi odagnati tugu samoće i izolacije.
Njegova Emina, životni saputnik i najbolji prijatelj, je preko noći ostarila i izgubila svježinu lica, pokreta i misli.
-„Bože moj“, govorila je „mi smo k'o onaj najtvrđi čelik grijan i kaljen na vrelom mostarskom suncu i kamenu a poslije bačen i umočen u ovu hladnoću na kraju svijeta. Samo da ne zahrđamo od ove silne vlage i hladnoće, moj Mirsade. Hladnoća mi se uvukla u kosti, u zglobove, u srce. Još malo pa će i u dušu. Evo sam ti k'o mejt što po navici hoda i diše. Samo me još ljubav prema tebi i djeci održava uspravnom.“
Noćima je bdio družeći se sa svojom nesanicom, pokušavajući da ne sekira Eminu koja je na drugom kraju kreveta pokušavala da stvori dojam dubokog bezbrižnog sna. Čekala bi da se zakašlje i da je prozove pa bi uz kafu dočekivali jutro.
U izbjegličkom kampu je sreo i svog medresanskog druga Mustafu  iz Banja Luke.
 „Kako je svijet mali“, sjetno će Mustafa. „Nije, moj ahbabu, nego je velika nesreća koja se sručila na naša pleća.
„Boga mi sam čuo“, nastavlja Mustafa, uz nevješto i na silu namješten osmijeh na licu,“ da je ovo dugovjek narod i da u prosjeku žene žive preko 80 a muškinje preko 75 godina, pa valja i nama da se ponašamo po njihovim pravilima.“
„ Jah, znaš i ti k'o i ja da je svima nama određeno kol'ko ćemo i dokle ćemo. Ne mere se na silu mrijet', a kome Allah da dug  život, da mu ga k'o iskušenje.“
  Pričalo se i kako je neki Salko, Bošnjak iz Gradiške, varilac, dok je radio prije rata u lokalnoj fabrici i pravio vojničke krevete na jednom ugravirao svoje ime. Kasnije su ti kreveti izvezeni u Skandinaviju. Salko je prepoznao taj krevet sa inicijalima u Prihvatnom centru u Skagenu.
Mirsadovi sinovi, najstariji Rijad, mlađi Tarik i najmlađi Ado su veoma brzo, a njemu se činilo i bezbolno, nastavili svoj na momenat prekinuti život zajedno sa drugom omladinom za koju je bio napravljen poseban program resocijalizacije i daljeg školovanja. Počeli su sa školom jezika, danskog i engleskog, te sa stručnim osposobljavanjem. Činilo se da je sve bilo osmišljeno i urađeno da ova mladost i svježa krv dođe i nakalemi se na surovu skandinavsku zbilju.
  Vremenom je i Emina, kroz programe obnove mentalnog zdravlja i resocijalizacije za žene počela da slika, i to veoma uspješno. „To boje mog Mostara i Hercegovine iz mene frcaju pa se same lijepe na platno“, skromno je pojašnjavala ljepotu i nadnaravan kolorit slika prema kojima ni hladni Skandinavci nisu ostajali ravnodušni.
  Još dok je bio u Skagenu pokazali su im crkvu zatrpanu pijeskom i mjesto gdje se sastaju dva mora. Prizor bogomolje zatrpane pijeskom koja je sagrađena oko 1300- te godine a od 1798. godine ne služi svrhi snažno ga je dojmio.
 „Bože moj, i ja sam ovako, dunjaluk me zapahn'o i šarenilo dunjalučko me zatrpalo i blokiralo pa ni ja nisam već dugo u svojoj svrhi.“
Imao je nalete kajanja i dugo, dugo tražio oprost od Boga. Slike nevinog i čistog medresanskog života su izranjale i vodile ga imaginarnom svjetlu.
    Stari hafiz,  mudra i sijeda glava, izranjao mu je u sjećanju i govorio: „Isključivo pravo na znanje, a naročito duhovno, ne može imati niko. Znanje je neiscrpno i niko, pa ni oni najodabraniji, ne mogu polagati pravo na odgovore na sva pitanja koja zbunjuju čovjeka.
Drugom prilikom, dok je stajao na vlažnom skandinavskom pijesku i posmatrao liniju koju su iscrtali talasi dva mora koja su jedno drugom bili u zagrljaju, sjetio se parabole o Musau  i njegove potrage za znanjem.
Po predanju, Bog je ukorio Musaa što je jednom tvrdio da je najmudriji od svih ljudi. Kasnije mu je putem Objave rečeno da je jedan Božiji rob koji je živio na mjestu gdje se spajaju dva mora mnogostruko superiorniji od njega u mudrosti. Kad Musa izrazi želju da nađe tog čovjeka Bog mu zapovjedi da uzme „ribu u korpi“ i da ide dok riba ne iščezne što je trebalo da znači da je cilj postignut.
 Stari hafiz je podcrtavao da pored geografske odrednice, dva mora predstavljaju dva izvora znanja, od kojih se jedno dobija posmatranjem i intelektualnom koordinacijom vanjskih fenomena a drugo preko intuitivnog, mističnog uvoda čiji je susret stvarni cilj Musaove potrage.
Satima je stajao posmatrajući liniju razdvajanja dva mora i ponavljao
 „Bože moj, zar sam morao doći ovako daleko i zar si me morao dovesti dvije hiljade kilometara daleko od mojih korijena da shvatim istinu...“ dok mu pred očima  izranjaju slike bistre Neretve, pastrmki i mladica koje peca i pušta u hladnu vodu.
I opet tako, i opet tako.

Zijad Bahtić
{fcomment}

ocijeni
(0 glasova)

Antena Servis

 

 

Aplikacije (uskoro)

Kontakti

Redakcija
t: +387 32 664 221
e: info@antena-radio.ba
Studio
t: +387 32 667 591
t: +387 32 667 592
e: antena.radio.jelah@gmail.com

Pronađite nas na:

 

Pošalji vijest

Pošalji vijest, fotografiju ili video na Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.