Dotad sam grad zamišljao kao nekakve zidine, sa visokim kulama, u koje treba ući kroz velika škripava vrata, a tamo doživjeti nešto uzbudljivo i lijepo! Zamišljao sam i to, da u gradu žive ljudi koji ništa ne rade, da samo sjede, jedu i uživaju. Da stanuju u lijepim kućama, da se lijepo oblače i podšišuju, da imaju čiste i bijele košulje i ispeglana odijela. Djeca im imaju takođe lijepa odjela, cipele sa bijelim čarapama, košulje sa kragnom i uvijek su lijepo počešljana i namirisana. Ponekad bi takvi i dolazili kod nas u selo, stariji i njihova djeca sa svojim roditeljima i s njima bi sjedala za veliku sofru, a naše majke su im nudile lijepa jela i kolače kao i odraslima! Sjedili bi u gostinskim sobama u koje mi nismo smjeli ni priviriti! Mi, seoski dječaci, bili smo po vazdan napolju, bosi i po cijelo ljeto smo radili poslove u istoj odjeći u kojoj bi se i igrali. A to je bilo ono što bi nam matere ručno skrojile i sašile, a poneki put i promašinale na Zlatinoj singerici i to pred polazak u školu kada bi novo kupovali za hladnije dane i kupovali obuću u "Batinoj" radnji, obično opanke ili gumene čizmice. Od bosog hodanja tabani bi nam toliko otvrdnuli, da nam ni pokošena trava, ni tvrda zemlja, nisu mnogo smetali. Bosom nogom satrati živicu ili izgaziti naramak granja to je za nas bilo normalno Jedino smo imali problema pred spavanje kada bi nas tjerali da peremo noge! Voda bi nas grizla po izgrebanoj koži pa smo pranje nogu na sve načine izbjegavali. Još veći problem je bio sa pranjem glave. "Đirit" sapun bi nam grizao oči da je bilo neizdržljivo! Češljali se nismo jer češalj nije nitko ni imao! Mi čak nismo znali ni kako izgledamo. Kad su nas slikali u prvom razredu osnovne škole, jedva smo se na slici prepoznavali ko je ko. Na šišanje smo išli Numanu Nakiću koji je imao neku zahrđalu mašinu iz drugog svjetskog rata, koja bi nas više čupala nego šišala. Bilo je tu mnogo dreke, galame i plakanja! Mi smo još i imali tu sreću da Numan nije bio toliko skup. Jedna žuta banka ili dvoje jaja, to je bila Numanova cijena za ovo neprijatno skalpiranje dječijih glavica! A, neke dječake su roditelji šišali makazama kojim su šišali ovce, pa su im glave izgledale kao tek pokošene njive. A ja sam harmoniku prvi put vidio na jednom prelu, pod "Eminovim orahom". Svirao je neki svirač, Suljo R., iz Džemlić Planja. Mi smo se skupili oko Sulje, malo bliže da vidimo kako to čudo izgleda, a kad je on razvukao harmoniku, od tog strašnog i čudnovatog zvuka smo se uplašili i razbježali kud koji.
A ono, kada smo došli u grad, ja i moj otac, prvo što sam vidio i osjetio pod nogama, bila je ravna asfaltna cesta, tako ravna da noge nisu nizašto zapinjale. Onda sam ugledao nekog čovjeka sa ručnim kolicima, krampom i lopatom. Otac mi je objasnio da je to Mahmo putar i da on brine o čistoći i niko po cesti ne smije pljuvati, bacati papire i ostatke hrane. Mahmo je strog i odmah bi ga kaznio.
Na stočnoj pijaci je bilo mnogo svijeta. Jedni su dotjerali stoku i prodavali, a jedni su kupovali. Kad je otac prodao našu kravu, poveo me na kolače u Sejfinu slastičarnu. Sa slašću sam jeo kolače i pio limunadu. Kada sam bio pri kraju upita me hoću li još? Klimnuo sam glavom i rekao da hoću! Donijeli su nam još kolača, ali mi ovi nisu bili dobri kao oni prvi, tako da je i ostalo u tanjiru. Poslije toga otac me poveo na zelenu pijacu! Eee, ...i tu je bilo mnogo svijeta i puno su galamili. Pijaca je bila ograđena zelenim prošćem, sa zelenim i natkrivenim tezgama. Poslije obilaska pijace otac me odveo krojaču Omeru koji je imao radnju na vrh Čaršije i naručio mi odijelo. To je bila rijetkost da seoska djeca dobiju krojeno odijelo! Od Omera smo otišli kod Hodže obućara, od kojeg mi je otac kupio poluduboke cipele. Kada sam ih probao bile su dobre, ali su me kasnije žuljale pa sam ih skinuo. Prebacio sam ich preko ramena i bos hodao po čaršiji. Stid me je bilo reći da su mi tijesne. Kupljene su mi jer sam te jeseni trebao krenuti u školu.
A, poslije završenog prvog razreda bili smo pravi vragovi. Kakvi „seljaci", kakva „gospoda i građani". Brzo smo te nekakve podjele koje su, ne znam ni ja kako, došle u naše dječije glave, potpuno zaboravili! Te razlike su potpuno izlapile, još onda, kada smo pobjedili gradsku djecu, lopte, na pomoćnom igralištu Toška. A onda smo igrali i sve ostale moguće igre. Naša omiljena igra je bila igra „kuća" od oraha. Imali smo pune džepove i školske torbe oraha i igrali u „odnos"! Znali bi toliko oraha nakupiti, da smo ih nosili u otkupnu zadrugu i prodavali. Bilo je tu i opasnih igara. Penjali smo se po drveću kao pravi majmunčići i nijedno ptičije, vrančije ili svračije gnijezdo nije moglo od nas ostati! Penjali bi se na tanke grabiće, u našim gajevima i onda bi prelazili sa jednog stabla na drugo, sa grane na granu, pa sve do na kraj gaja. Oponašali smo Tarzana i njegovog majmuna «čitu»! Vezali smo konopce i loze i urličući se penjali, spuštali i prebacivali po drveću da ne dotičemo zemlju. Tako je Ahmica Mujin pao kad je urlikao kao Tarzan, ali srećom se nije povredio jer ga je dočekalo nisko rastinje i debela mahovina. Meni nikada nije bilo jasno što su ga zvali Ahmica kad je bio najdeblji i najkrupniji dječak u selu.
A prilikom upisivanja u školu mene je odvela upisati moja snaha, moga najstarijeg brata žena! Učitelj je bio lijep i visok, a učiteljica lijepa kao vila. O vilama smo slušali iz narodnih pjesmarica i znali smo da su lijepe. Nešto su me ispitivali, a ja sam odgovarao, a onda, iznenada su u učionicu ušla učiteljeva djeca. Bili su to dječak i djevojčica, lijepi, da do tada nikada ljepšu djecu nisam vidio. Posebno je bila lijepa djevojčica, sa dugom plavom mašnom, uvezanom u plavu, kovrdžavu, kosu! Prišla je ocu, učitelju i nešto se žalila na dječačića, svoga brata. Učitelj ju je uzeo u krilo i nešto joj govorio na uho. Ona se umirila i sišla sa očeva koljena, potrčala prema vratima, a onda iznenada stala. Okrenula se i žurno prišla meni. Pogledala me je krupnim plavim očima, pružila ruku i rekla:
- Zdravo! Ja sam Ljilja!
Gledao sam iznenađeno u duboke, plave oči djevojčice i činilo mi se da su dublje i plavlje od duboke vode iz brane kod "Mesudova mlina". Ne znam šta sam rekao, samo sam pružio ruku i osjetio nježnost i toplinu dlana prelijepe djevojčice. Pustila mi je ruku i odletjela kao leptirić kroz vrata ne zatvorivši ih za sobom.
U prvoj godini me je učila učeteljica, mati ove plavokose djevojčice. Često ju je dovodila sa sobom na čas. Ona bi uvijek izabirala da sjedne do mene. Pregledavala mi je torbu i igrala se mojom velikom pernicom. Kada bi joj dosadilo sjedenje iskočila bi iz drvene klupe, pomrsila bi mi kosu, koju sam ja mokrim prstima gonio na stranu i odletjela napolje.
Nije prošlo ni polugodište, a naš je učitelj dobio premještaj. Ispraćalo ga je mnogo svijeta iz našeg i okolnih sela. Bio sam sa ostalim učenicima na ispraćaju. Učiteljica je plakala i ljubila nas redom! Učitelj se sa svima pozdravio. A onda je prišla i učiteljeva kći, sa plavom mašnom u smeđoj kovrdžavoj kosi i pozdravljala se sa djevojčicama. Poslije je prišla meni i dugo me gledala svojim plavim dubokim očima, pružila ruku i otišla. Gledao sam za natovarenim kolima sve dok nisu zamakla iza velike okuke kod Brkinih lipa. Pa i kad su zamakla, iza okuke, meni se činilo da još vidim plavu mašnu kako se vijori na glavi plave djevojčica, kao državna zastava na velikom jarbolu naše Osnovne škole.
A kad je došla struja u naše selo, bio je to neopisivo radostan događaj. Sijalice su svijetlile mjesto petrolejskih lampi i svirao je radio. Mi smo ranije čuli za fudbalere: Bearu, Mitića, Bobeka, Vukasa, Ferhatovića, Šekularca, Mujića, Fazlagića, Osima, Smajlovića i druge fudbalere državne reprezentacije koji su bili veoma popularni poslije osvajanja četvrtog mjesta na svijetskom prvenstvu u Čileu, 1962 godine. Slušali smo radio prenose utakmica i od tada nastaje preokret u našim životima! Nabavljale su se lopte, formirali timovi, igrale se utakmice između mahala i sela. Bilo je mnogo ugaženih livada i travnjaka. Bilo je i štete na ugaženim njivama, svađa, prepirki i svašta nešto jer se ne bi imalo šta nakositi kravama! Najviše smo štete nanosili, igrajući lopte, našem komšiji Salki Samardžiću. Na njegovom «Baretku» i njegovim «Dolićima» smo igrali gotovo svaki dan. Salko se ljutio razgonio nas, a onda je, «sve pustio kraju» i dozvoljavao nam da igramo. Navijali smo za «Tešanjski športski klub TOŠK» i išli redovno na utakmice. Kartu smo nekada plaćali, a često smo se provlačili kroz ogradu gledajući da nas redar Hako ne vidi, jer bi onda bilo belaja. Danima smo se svađali i prepirali, pa i tukli, da dokažemo ko je bolji igrač, je li to Čamil, Albert, Seđo, Alica, Ilica, Lala, Bašo. Ko je bolji golman Sakib, Mumo, Salko ili Hare . . . , ili neki drugi naš ljubimac! Kopirali smo ih igrajući do iznemoglosti, na "Salkinim njivama" i "Mehmedalijinoj bašči", "Dolićima", "Pralama" i svugdje gdje se moglo naći ravnog terena za igru. Ta igra je izgrađivala drugarstvo i neraskidive veze koje su ostale u generaciji koja se razišla po svijetu, trbuhom za kruhom, što se ono kaže, ali je je u mislima ostala zauvjek povezana.
Televizor je bio pojam i mnogi ga nisu mogli kupiti. Neki to nisu htjeli radi «dangube» kako su govorili jer, gledanje televizije bi ih omelo u obavljanju svakodnevnih poslova. Otac je kupovao «Oslobođenje» petkom i utorkom, kada je silazio u čaršiju. Bio je pretplaćen i na list za poljoprivrednike «Zadrugar», a ja na dječiji list «Male novine». Petkom je izlazio RTV- program u Oslobođenju. Uredno bi se zabilježile sve značajnije emisije, posebno one u večernjim satima i slušale se. To su, uglavnom bile emisije vijesti, dnevnici i narodna muzika. Ja sam volio dječije emisije i radio drame, ali zbog poslova često ih nisam mogao da slušam. Posebno je bila slušana emisija narodne muzike u 14 sati i 10 minuta. U to vrijeme mati bi naredila da se iznese veliki radio «Tesla», na stolicu, pod dud šerabiju, na travnjak ispred kuće, gdje bi su skupile komšinice, žene iz mahale i slušale narodne pjesme u izvođenju Zaima, Safeta, Zehre, Nade Mamule, Bebe Selimović i drugih popularnih pjevača bosanske sevdalinke. Komšinice bi posjedale na prostrte ponjave pod dudom šerabijom a meni bi rekle da se popnem na dud i nadrmam dudova. Dudovi su zaista bili krupni i slatki. Ja bih se popeo i zadrmao baš onu granu pod kojom su one sjedile. Dudovi bi padali kao kiša i ostavljali plavkaste fleke na šamijama i bijelim boščama. One bi se, kao, ljutile i galamile što sam baš tu granu drmao, što nisam malo dalje da padaju u travu, ali nisu nikada toliko da mi ne daju bonbona i slatkih gurabija.
A kupanje ljeti, na «Pralama» i Kazancu, u Selimovom «Palučku», ili na Ilidži, bio je, za sve, pravi događaj. Kazanac, kako smo ga zvali, je ustvari ostatak brane od porušenog mlina kojeg je voda, nekada davno, odnijela. Dubina je bila velika pošto je voda padajući, preko naslaganih balvana, od kojih je bila napravljena brana, napravila krater elipsastog oblika. U dubokoj vodi kazanca, odslikavale su se vrbe i jošike, tako da kada bi skočio naglavice, nisi znao da li skačeš u dubinu, ili te nekakva sila diže u visinu, sve dok ne dodirneš površinu vode i onda bi uz prasak nestala slika krošnji, vrba i jošika. A na Pralama smo pregrađivali bistru radušku rijeku i pravili veliko kupalište. Često bi nam to stariji razvaljivali jer nisu mogli prolaziti u obližnje njive da ih obrađuju.
U takvom igranju, kupanju i zabavama, stvarala su se neraskidiva prijateljstva, pa i zaljubljivanja u djevojčice, naše vršnjakinje i djevojčice iz razreda. Bilo je mnogo omladine čiji su roditelji živjeli u Tešnju, Tesliću, Zenici, Sarajevu i drugim mjestima. Oni bi dolazili, na početku ljeta, kod svojih rođaka, najčešće kod djedova i nana, amidža i dajdži, a onda bi, kada dođe kraj avgusta morali da se vraćaju u mjesta prebivališta i školovanja. Tih dana bili smo svi tužni. Nekakva sjeta bi se uvlačila u osjetljive dječije duše i izlazili bi na rijeku kod Ilidže i dugo sjedilii, pričali i nismo imali neke posebne volje za igrom. Čini mi se, da nikada i nigdje nije bilo takvih ljeta i takvih zabava i igara kao u Raduši. Vjerujem da su i druga mjesta imala svoje zabave, igre i svoja veselja. Ali, onakvog poleta i mladalačkog duha kao u Raduši, nigdje nije bilo!
A onda, u takvom raspoloženju i razdraganosti stigne septembar i najavi jesen, koja je u Raduši veoma bogata. Tada svakog prožme neki poseban osjećaj kojeg cijelog života, bez obzira gdje živio i radio, ne može zaboraviti. To je širina i bogastvo područja, kada krenete puteljcma kroz njive i idete tako kilometrima, sve iz njive u njivu, a one sve pune plodova, dozrelih šljiva, jabuka, krušaka i drugih voćaka raznih vrsta, a u svakoj je nešto zasijano il' požnjeveno, od pšenice, zobi, kukuruza i povrtaljke i imate osjećaj da je to sve vaše i uživate u zvucima i glasovima veselosti, pomiješanim sa udarcima stupa kojim se tuku jabuke i udišete miris parenica, suhih šljiva i pečenog pekmeza i osjećate sitost i bogastvo punih koševa i lagera koji su pred svakom kućom i u svakoj avliji.
Tako se i odrastalo sa učenjem, fudbalom, zabavama i poslovima koji su postepeno izbleđivali slike starog vakta i vremena, ali nikada toliko da ih se s radošću ne bi mogao sjetiti. One su sa nestankom ljudi, agresijom i ratom i poslijeratnim oporavkom, te promjenom načina življenja, realno nestale iz naših života. Ali, one i sada bude nostalgična sjećanja na vrijeme, kojeg više nema, ili ga ja, kao i mnogi drugi, ne mogu prepoznati i osjetiti!
Iz knjige; "Priče ispod Mamene Jelike!"
Nezir Nakić
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uređivačku politiku ANTENA RADIJA.
{fcomment}
