Sa 64 utakmice za gledati, pravo je čudo da pronalazim vremena da operem zube ili svežem pertle. Jedini pozivi koje primam ovih danas su od drugih ovisnika koji žele raspravljati o utakmici koju smo gledali. Ako bi neočekivani posjetilac došao na vrata, glumio bih igrača i lažnu povredu, padajući na pod i previjajući se u agoniji dok osoba ne ode.

Posljedično, bio sam zatečen posljednje nedjelje kada je moja supruga umarširala u našu sobu sa televizorom, gdje sam se udobno smjestio u svoju fotelju da gledam utakmicu Holandije i Meksika, i pitala me da li želim brati jagode sa njom i našom malom unukom. Moja su se usta širom otvorila. Spremao sam je pitati da ponovi šta je rekla ali onda sam se sjetio kakav je odnos žena spram fudbala u mojoj porodici. Moja baka je jednom došla gledati me kako igram i kada se vratila kući rekla je mojoj majci: "Sva druga djeca su fino trčala i dodavala loptu, osim tvog sina koji je skakao gore dolje i mlatio rukama."

Koliko god to bilo teško shvatiti, postoje ljudi na ovoj planeti koji nemaju nikakvog interesa za Svjetsko prvenstvo. Ne samo u Sjedinjenim Državama, gdje se mnogi podsmjehuju ovom stranom uvozu i nalaze globalnu strast za igru nerazumljivom, nego i u zemljama gdje je sudbina državnih timova na ovakvim takmičenjima mjesecima jedina tema razgovora.

Sjećam se posjete velikom meksičkom pjesniku Octaviu Pazu u Mexico Cityju na dan kada je njegova zemlja igrala protiv Italije na Svjetskom prvenstvu 1994. godine. Isprva smo se izležavali nekoliko sati, pijuckajući vino uz ležerni razgovor o književnosti i umjetnosti. Ali na moje iznenađenje i nesreću, kada je došlo vrijeme za utakmicu, umjesto da upali televizor, Paz i njegova supruga su poveli mene i mog meksičkog prevodioca u francuski restoran gdje smo sjedili okruženi praznim stolovima jer su svi drugi u Meksiku te večeri bili ili doma gledajući utakmicu ili na jednom od velikih trgova u gradu gledajući utakmicu na velikim ekranima. Kada smo ušli u raspravu o Heideggeru, sjećam se navijanja i uzdaha kolektivnog razočarenja koje je dopiralo do nas od gomile izvana. Očajan da saznam rezultat odlazio sam u toalet kako bih mogao proviriti u kuhinju gdje su kuhari i konobari gledali utakmicu. Ne sjećam se ničega što je Octavio rekao te noći i za tim iskreno žalim jer je bio najučeniji i najrječljiviji čovjek koga sam sreo u životu. Ali sjećam se krajnjeg rezultata: Meksiko jedan, Italija jedan.

Za nas u SAD-u koji se sjećaju godina kada je Svjetsko prvenstvo bilo reducirano na nekoliko utakmica na američkim televizijama pa smo morali voziti do Kanade ili Meksika da bismo se prijavili u hotel kako bismo vidjeli ostale utakmice, ovo mjesec dana dugo takmičenje sa 32 tima koja se takmiče i sa svakom utakmicom koja se prenosi je raj za ovisnike. Obično uspijevam držati svoju ovisnost pod kontrolom. Od augusta do maja pratim englesku Premier ligu prolazeći kroz ekstremne promjene raspoloženja vikendima jer navijam za Arsenal ali vodim normalan život ostatak sedmice sa skrivenim mislima o narednoj utakmici.

Svjetsko prvenstvo je drugačije. Pristupio sam ranim rundama ovogodišnjeg prvenstva sa olimpijskim duhom ne mareći posebno koji će tim pobijediti i gledajući sa jednakim interesovanjem i višegodišnje favorite i zemlje sa malo ili nimalo šansi da prođu dalje. Kao svaki navijač imam vlastite ideje kako se igra treba igrati i ushićenje u pogađanju trenerskih i sudijskih ali i odluka koje igrači prave u ključnim trenucima. Naravno, nakon nekoliko sedmica, besmrtnost je nestala. Zaljubio sam se u disciplinovane, brze kontranapadačke utakmice Kosta Rike, Meksika, Kolumbije i još nekoliko timova kojima, čini se, niko nije rekao da se od njih očekuje da se prevrnu kada igraju protiv Španije, Engleske i Italije.

Više od bilo kojeg drugog Svjetskog prvenstva kojeg se mogu sjetiti (a vidio sam 16 drugih od 1950. godine) ovo je bilo o autsajderima, timovima koji su se ispostavili talentovanijim i podjednako dobro treniranim kao njihovi slavni protivnici. Čak i Brazil i Argentina, dvije sjajne fudbalske nacije sa Neymarom i Messijem i drugim poznatim imenima na klupi, često su izgledali tromo i nedostajalo im je ideja kada su napadali i imali su, kao što smo vidjeli, izuzetnih poteškoća da prođu Čile i Švicarsku. Holandija i Njemačka su isprva izgledale črvšće i pronicljivije na početku ali su se poslije jedva provukli pored Meksika i Alžira pa je teško praviti pretpostavke. Vjerujem da će biti još epskih okršaja i više iznenađenja.

Što se tiče Sjedinjenih Država, nikada ne bih očekivao da će se tako dobro braniti i igrati sa toliko žara nakon što su gubili sa dva gola protiv Belgije, mada, u pokušaju da ponovo uspostavim svoju vjerodostojnost proroka, ne smijem izostaviti to da sam rekao svojoj mački Zeldi (za koju sumnjam da je potajni navijač Liverpoola) da Suarez, kome se zaista divim kao igraču, može ujesti nekoga ako naiđe na tvrdog i nepopustljivog odbrambenog igrača tokom ljetnog Svjetskog prvenstva.

Do sada je ovo bilo uveliko zabavno takmičenje – ne samo zbog drama i napetost mnogih tijesnih utakmica i velikog broja postignutih golova, nego spektakla. Brazilske mase ne traže upute kako da se provode ali dobijaju pomoć od navijača drugih zemalja dajući igrama karnevalsku atmosferu i praveći upozorenja televizijskim kamermanima sa divnim malim scenama, poput one mladog para koji drže jedno drugo jecajući nakon poraza njihove države u posljednjoj minuti a onda iznenada, ugledavši svoja lica na velikom ekranu iznad stadiona, počinju da mašu i smiju se sretno svojim prijateljima i rođacima koji su kući. Trebali bismo to uraditi svi kada se finalna utakmica Svjetskog prvenstva približi kraju.

U međuvremenu, još uvijek ostaje misterija: Ko je imenovao mladog igrača sredine iz Kosta Rike po Borisu Nikolajeviču Jelcinu, neefikasnom i često pijanom bivšem ruskom predsjedniku?
(Preneseno sa The New York Review of Books; preveo: S.M.)

(zurnal.info)

{fcomment}