Citati “imaju smisla” samo zbog toga što ljudi često daju značaj citiranom misliocu, pa samim time i tekstu koji slijedi, mada često tekst ne bi mogao proći ni najobičniju ekperimentalnu provjeru.
Ali, ono, ti si kao načitan i pametan, pa onda u svom tekstu citiraš npr. Ivu Andrića ili Mešu Selimovića ili čak slavnog Aristotela ili ideš još dalje sve do Konfučija. A onda “obični ljudi” bi trebali reći “jao, jest ovaj pametan, pa on je čitao čak Ivu Andrića i Aristotela i Konfučija”. A možda nije samo čitao možda se i družio sa njima i pio kafu, hajd ga znaj ili hodao po Ćupriji na Drini.
Naravno, da nisam unapred protiv citiranja nekoga da bi tekstu koji pišeš dao određenu težinu, ali jesam protiv pretjerivanja u tome, kao i svake vrste nadmenosti.
Prema tome, suzdržat ću se da u ovom tekstu citiram nekog mudraca, pisca ili državnika.
Zamislimo neku osobu od autoriteta i funkcije, neku osobu koja živi i funkcioniše u sredini u kojoj je status važan, npr. neka osoba koja je na vlasti. Neku osobu koja svoje znanje shvata malčice preozbiljno. I, npr. da mu nekakav šaljivdžija u trenutku opuštanja u nos ugura tanko perce ili komad papirnate maramice. Ili npr. tokom nekakvog njegovog službenog i važnog nastupa da mu neko iza vrata ubaci malenu kockicu leda.
Šta bi nakon toga ostalog od njegovog prevelikog kočoperenja. I sad da usporedimo njegovo važno i autoritativno držanje sa šokom izazvanim potpuno neočekivanim, njemu nerazumljivim i nejasnim događajem. Prije nego se pribere ili što bi rekli prije nego dođe sebi na njegovom licu ćemo opaziti nevjericu i smetenost.
Upravo ovako je aktuelna vlast doživjela proteste i demonstracije u BiH koji su obilježili noviju istoriju Bosne i Hercegovine. Kad su se malo pribrali, nakon šoka i nevjerice, počelo se bržebolje pisati o navodnom “državnom udaru”, o huliganima, o planovima Beograda i Zagreba, o tome što nema protesta u Banjaluci, o zavjeri istoka i zapada i slično. Ono, kao kod nas je sve “med i mlijeko, pa zaBoga čemu protesti”.
Uspjeh demonstracija/protesta u BiH uveliko je doprineo internet. Ako internet, naročito društvene mreže poput Facebooka i Twitera, posmatrate iz perspektive osoba na vlasti onda je zadnjih nekoliko godina bilo zastrašujućih. Za njih je internet “bolest” koja ih spriječava da definišu i kreiraju “realnost” po njihovim mjerilima. Podsjećanja radi u glavnom gradu Egipta u Kairu 2008. godine održan je protest koji je organizovan uz pomoć Facebooka. Taj i tako organizovan protest je iznenadio predsjednika Mubaraka i kliku oko njega. Prvo što je uradio Mubarak je to da je zabranio internet tj. uveo blokadu. Blokada interneta, dovela je kasnije do još veće revolucije,  a pravi rezultati došli tri godine poslije, 2011. godine kada je Mubarak na masovnim demonstracijama i svrgnut.
Slično se desilo i u BiH, protesti su iznenadili bh vlasti na svim nivoima.
Kao rezultat demonstracija i sasvim opravdanih protesta Bosna i Hercegovina se ponovo počinje posmatrati kao sigurnosni problem za međunarodnu zajednicu. Sasvim je jasno da je ove proteste prouzrokovalo čitav niz raznih faktora koji su se gomilali godinama i u jednom momentu došlo je do “eksplozije” građanskog nezadovoljstva, koje se nažalost ogledalo i u paljenu zgrada. Nažalost, jer to baca veliku mrlju na opravdane zahtjeve građana.
A to je prije svega odlazak sa scene istih političkih faca.
A upravo na huliganstvo vlast je usmjerila svu pažnju kao glavni i po njima jedini problem. Putem plaćenih i kontrolisanih medija, ali i putem raznih “eksperata”, kvaziintelektualaca, lažnih patriota, profesionalnih patriota, vlast nije propustila i ne propušta priliku za spinovanje kojim želi skrenuti pažnju sa suštinskih pitanja koja su dovela do gnjeva i bunta, uključujući i neočekivani vandalizam.
Ali, patriotizam se ne sipa u traktor i ne hrani prazne stomake, pa stoga sva ta priča tzv. patriota otpada.
A složit ćemo se da nam je puna kapa profesionalnih budžetskih patriota. Onih patriota koji iz ugodne hladovine poslaničkih klupa i primanja od deset, petnaest hiljada maraka, pametuju i nezaposlenoj omladini i demobilisanim borcima i gladnim penzionerima, ali i privrednicima koji pune budžete države Bosne i Hercegovine.
Hoće li vlastodršci nakon 24 godine otići sa političke scene, ne znam, ali vjerujem da su shvatili da ih se običan čovjek ne boji, da prepoznaje sve njihove laži i prevare. Da prepoznaju ko je lažni car Šćepan Mali, a svaka sredina ima svog Šćepana, i da će svi lažni Šćepani otići u zaborav, a neki Šćepani i akoBogda u zatvor.
Sve te velike face ne vide kako im se bliži kraj, dakle, one, te face su potpuno iznenađenje ovakvim razvojem događaja.  Naravno da ima čestitih i dobrih ljudi na položajima i u vlasti, ali ih ovi Šćepani sputavaju da svoj posao obavljaju do kraja čestito i pošteno. Hoće li nakon ovih protesta biti teško je reći, ali sam siguran da ovima na vlasti neće biti više tako lagodno i svejedno.

P.S.
Sretnem u gradu  komšiju koji mi priča: “Jarane otiš’o sam neki dan u Sarajevo samo da bacim pet kamenica na njih”.
“Na koga to njih, legendo”- pitam ja, “pa na gore njih, na vlast, lopovi jedni”-odgovara mi.
“Pa jesi li bacio”-pitam ga,
“Jesam legendo i ne žalim”-odgovori mi veselo. 

{fcomment}