Šta više reći? Kome se žaliti? Stotine, hiljade ljudi “diže sidro”, vode sa sobom porodice, djecu i staro i mlado, i kupuju kartu u jednom pravcu. Nije više samo Njemačka “in” evo sada se masovno odlazi i u Slovačku, za plaću od 500 do 600 eura. Bio sam u Slovačkoj 1990. godine. Radnici su imali tada duplo manje plaće u fabrikama nego u BiH. Vidio sam tada žene koje su vozile viljuškare, traktore, a lopatama su ubacivale šljunak u miješalice.
Dva su najvažnija razloga za bježanje. Prvi je političke prirode. Previše smo i apsolutno nepotrebno izloženi pričama o ratu, otcjepljenju, referendumima, trećem entitetu, ucjenama, opstrukcijama ulaska u NATO i EU itd. Koliko god bila jaka pleća bosanska, preteško je to breme straha i neizvjesnosti da bi se mogla planirati normalna budućnost. Drugi razlog je ekonomske prirode, jer radnici u realnom sektoru imaju niske plaće, a poslodavci niske profite.
Vlasti nimukajet. Neće ili ne znaju!?
Zato, glasno postavljam pitanje, šta više treba da se desi, pa da poduzmemo nešto smisleno da bi se zaustavio egzodus.
Ne idu ljudi samo zbog bijede, odlaze stručnjaci, dobro situirani i iskusni inženjeri, doktori. O medicinskim sestrama, tokarima, tesarima, električarima i zidarima da i ne govorimo.
Mi iz naše kompanije već decenijama investiramo u obrazovanje, a od ove školske godine stipendiramo sve učenike srednje drvo-tehničke škole u Fojnici. Stipendiramo i studente, a našim radnicima nudimo mogućnost sticanja novih znanja i napredovanja. Ali, šta ako im sutra, ali bukvalno sutra, ne budemo u stanju ponuditi ovu plaću od 500 do 600 eura koju nude u Slovačkoj? Samo je njemačka ambasada 2016. godine izdala 25.000 radnih dozvola bosanskohercegovačkim građanima.
I sindikatima i vlastima su puna usta brige za radnike. Nije tačno. Da je suprotno, mi bismo već odavno imali aktivne politike koje bi cijenile rad i radnika, olakšavale mu, pomagale mu da bude efikasniji, bez čega nema rasta i razvoja i bez čega nema konkurentnosti na domaćem i inozemnim tržištima. Nažalost i nakon decenija od službenog završetka socrealističkog načina poslovanja i razmišljanja, naše politike i dalje umjesto nove tehnologije nude radnicima veću lopatu kao rješenje za podizanje produktivnosti. Umjesto da stimuliramo investicije u najsavremenije tehnologije kako bi radnici bili efikasniji i produktivniji mjerama kao što su pola-pola (u susjedstvu vam država subvencionira troškove kupovine novih mašina sa pola iznosa), kod nas se to smatra luksuzom koji se oporezuje i carini. Umjesto da radnici budu bolji na svojim radnim mjestima i pokažu šta mogu na savremenim strojevima i u tehnološki naprednim uvjetima rada, njih se kažnjava da svojim radom nisu u stanju uraditi kvalitetnije i više, a sve kako bi bili konkurentniji. Tada bi barem jedan od preduvjeta većih zarada bio zadovoljen.
Naša firma proizvodi konkurentno i kvalitetno, izvozi u više od 50 zemalja svijeta, imamo stalni rast prihoda. Naše inozemne partnere smo fascinirali brzinom napredovanja i unutarnjih promjena u upravljačkom, proizvodnom i logističkom smislu. Nedavno smo dobili ponude od naših stranih partnera - najboljih u toj branši na svijetu, da zbog svega toga čim prije otvorimo tri nove fabrike u kojima bi radilo po 350 novih radnika, dakle tri puta više nego nas je sada.
Gdje pronaći nove radnike? Kome uopće postaviti ovo pitanje?
Kao poslodavac javno se obavezujem da ćemo na svaku marku za koju nas konkretno država rastereti povećati plaće za duplo od tog iznosa.
Zato, odgovorno tvrdim da ako do proljeća parlamenti ne donesu zakone, a vlade mjere koje će rezultirati rasterećenjem privrede i smanjenjem doprinosa i poreza na plaće za minimalno 50% i time omoguće da radnici u proizvodnji dođu do željenih 500 do 600 eura “na ruke”, što se tiče i radnika i poslodavaca ne moraju se više ni sastajati. Neće imati zbog koga.
(Autor je direktor kompanije MS&WO-OD, bosanskohercegovačkog proizvođača namještaja koji u stopostotnom obimu izvozi svoje proizvode na zahtjevna svjetska tržišta)
