Izjavo je da ga interesu ulaganja po projektu najmanje od 100 miliona eura, a za početak ako bi mu država ponudila urađene projekte uložio bi jednu milijardu eura!

Čak je spreman i da otkupi inostrane kredite koje je uzela BiH, a država bi ih vraćala po nižoj kamatnoj stopi od Žilića! 

O Žiliću već nekoliko mjeseci bruje svi mediji u BiH i regionu, ali još niko od političara nije se oglasio. Njegov imetak lako je provjeriti, jer je Žilić u aprilu, državi Luksemburg gdje živi platio više od milijardu i sedamdeset miliona eura poreza. 

Po svemu sudeći Žilić je ne samo najbogatiji živući Bosanac, nego bi na Forbesovoj listi najbogatijih ljudi ušao među prvih 20. On bi rado uložio novac u svoju domovinu, jer to bi mu se odbilo od poreza koji plaća u Luksemburgu, ali mu za to trebaju čvrste garancije države BiH. 

Kazao je da bi mogao ulagati i u autoput u BiH i sve druge vrijedne i ozbiljne projekte, ako bi Bosna i Hercegovina imala ozbiljne namjere da se uspostavi saradnja s njim.

Dok političari u BiH šute na pozive Žilića on bi svoj golemi novac mogao investirati u Hrvatskoj. Čim je preko Jutarnjeg lista izrazio tu želju, javili su mu se bezbrojni interesenti i potencijalni partneri. A, iz BiH ni glasa!

Jedino su ga tražili njegovi zemljaci iz Bosne, ali i kolege inženjeri iz Hrvatske, mole ga pomoć u pronalaženju posla ili barem savjet. Priča o Ivanu Žiliću kao investitoru, po svemu sudeći, na samom je početku, ali dali će se završiti hapiendom i za Bosnu i Hercegovinu?

Žilić je rođen u Varešu 1948. godine. Nakon završetka studija sa zvanjem inženjera zaposlio se u njemačkoj tvornici Ford. Žilić je sedam godina na konferencijama i simpozijima slušao kako inženjeri razglabaju o nerješivom problemu varenja spojeva.

Sve dok mi nije puknuo film, te sam rekao: daj to meni, ja ću to riješiti, ispričao je za Jutarnji list.

U trenutku inspiracije, Žilić je došao do rješenja koje je unijelo revoluciju u način na koji se i dan-danas sklapaju automobili i iz kojeg je proistekao njegov 21 patent. Zahvaljujući tome, Žilić danas ubire više od dvije milijarde eura godišnje.

Kako je Žilić stekao bogastvo

Cijela priča o njegovu bogatstvu zakotrljala se kad je kao zaposlenik američkog automobilskog diva Ford 1998. godine otkrio tada revolucionirani izum ugradnje držača za tehničke sklopove, bez kojeg je svijet automobilske industrije danas gotovo nezamisliv.

Američki Ford kroz višegodišnju primjenu Žilićeva izuma uštedio je nekoliko desetina milijardi eura.

Kako to obično biva, pronalazač rješenja i vlasnik tog patenta Ivan Žilić od američkog proizvođača automobila dobio je tek 1999. godine priznanje za izvrsnost, a u cijeloj priči isplata novca jednostavno je izostala. 

- Na svaki automobil postavlja se 12 držača, četiri za kočnice, četiri za blatobrane, jedan za haubu i tri za dijelove motora, prema mom tehnološkom rješenju.

U Fordovoj tvornici u Kölnu godišnje se proizvede više od 400.000 auta. U Evropi su još takve dvije tvornice plus tvornica Volva koja koristi moj patent. Koriste ga još i ostale tvornice automobila. Kad nisam dobio novac za svoj izum, tek sam 2004. godine pokrenuo tužbu protiv Forda - izjavio je Žilić.

Tada je krenula njegova borba za pravdu po njemačkim sudovima. Nakon lične drame spor je riješen u njegovu korist, a on od svog patenta danas živi ugodno. 

Drugi bogataš u Evropi

Za prošlu godinu podnio je finansijski izvještaj svog preduzeća s aktivom većom od 24 milijarde eura, što ga ne čini samo jednim od najvećih izumitelja, nego i poslije Španca Amancija Ortege, vlasnika Zare, drugim najbogatijim pojedincem u Evropi.

Kada je u Njemačkoj potkraj 1990-ih godina došao do čisto tehničkog rješenja i patenta za zavarivanje nosača dijelova automobila na karoseriju, diplomirani inženjer mašinstva Ivan Žilić nije mogao niti sanjati kakvu će ličnu dramu proživjeti s njemačkim i europskim pravosudnim sistemom. 

Žilić se, naime, dotad u životu nije osobito zanimao niti bavio zakonima i pravosuđem. Nakon što je u Kölnu diplomirao mašinstvo, čitav je radni vijek proveo u upravi njemačkog Forda, u tvornicama i razvojnom institutu njemačke automobilske industrije. Živio je i radio za tehničke inovacije i uštede: primjerice, da se na proizvodnoj traci vrata na automobil montiraju tek na kraju jer se tada regali s dijelovima uz traku mogu približiti automobilima u gradnji pa radnici montažeri, da bi dohvatili pojedine komade, ne moraju napraviti četiri-pet, nego samo dva-tri koraka.

Prijetnje i zatvor

Laiku se to čini banalnim, ali ta, samo naoko trivijalna inovacija uštedjela bi tvornicama stotine hiljada radnih sati, desetke hiljada kvadratnih metara skupoga prostora i nemjerljive količine ljudskog napora. No, kada je, ne sluteći nikakve nevolje ni drame, Žilić za svoje priznate i pohvaljene inovacije zatražio nagradu koja mu pripada po zakonu, kao stranac, našao se pred preprekama i u labirintima za koje nije niti slutio da postoje.

Nekoliko mu je puta i život bio ugrožen, mnogi su sudionici u tom procesu završili u zatvoru ili s uvjetnim kaznama, pa čak i Žilić. Ali, na kraju je taj sistem, makar beskrajno složen, nepredvidiv i prevrtljiv, ipak Žiliću donio pravdu i satisfakciju, do te mjere da je danas, barem na papiru, vrlo vjerojatno drugi najimućniji Europljanin i daleko najbogatiji Bosanac ikada.

(Biznis.ba)

{fcomment}