Za teškoće tranzicije u zemljama jugoistočne Europe pogrešno je okrivljivati samo "divlji kapitalizam", jer vrlo prisutni klijentelizam, korupcija i vladavina kleptokracije nisu njegove najvažnije karakteristike, kažu u tekstu Zoran Slavnić i Branka Likić-Brborić s Instituta za istraživanje migracija, etniciteta i društva (REMESO)Sveučilišta Linköping u Švedskoj te Sara Nadin i Colin C. Williams iz Poslovne škole Sveučilište u Sheffieldu iz Velike Britanije.
Inače, "korupcija" i "kriminalne" socijalne i ekonomske prakse i institucije postoje rame uz rame s "normalnim" kapitalizmom koga karakteriziraju "zakonitost, i 'zapadni' kodeksi i norme ponašanja", napominje se.
U tekstu pod naslovom "Od radničkog samoupravljanja u socijalizmu do marginalizacije sindikata u 'divljem kapitalizmu'" autori posebno analiziraju primjer željezare Arcelormittal u Zenici i zaključuju da za sada ne vide izlaz iz najtežih posljedica tranzicije kakve su prisutne u BiH, jer su promjene kroz inozemna ulaganja blokirane korupcijom, a utjecaji sindikata su marginalizirani.
Gospodarsko-pravni okvir sadašnjeg stanja nastao je neoliberalnim reformama makroekonomskih politika kojima je slijedilo povećanje financijske liberalizacije i restrukturiranje, te privatizacija državnih banaka. U BiH, država se suzdržala od industrijskog restrukturiranja i odlučila za privatizaciju metodama izravne prodaje i međunarodnih natječaja za strateške tvrtke, umjesto unutrašnje privatizacije.
Jedan od 20 dokumenata akvizicije zeničke željezare uključio je dogovor o tzv. socijalnom paketu prema kome je novi vlasnik bio dužan zaposliti najmanje 4514 zaposlenika, započeti integralnu proizvodnju u tvornici u što kraćem roku, platiti odgođeni porez na plaće i kompenzaciju radnicima za akumulirano neisplaćivanje plaća iz prethodnog razdoblja.
Zenička željezara bila je industrijski div s više od 20 tisuća zaposlenih, podsjećaju autori, koja je kroz samoupravnu organizaciju imala hotele, restorane, bavila se prometom i drugim oblicima privređivanja, te kroz brojne tvrtke zapošljavala najviše Zeničana i najviše doprinosila društveno-ekonomskom razvoju općine.
Sličnu je poziciju imala Sisačka željezara u Hrvatskoj. Ona je na vrhuncu svoje produktivnosti zapošljavala 15 tisuća radnika. Nakon sloma i nekoliko kratkotrajnih pokušaja oživljavanja, mediji su proljetos javili da je talijanski vlasnik ABS pokrenuo proizvodnju zaposlio oko stotinu radnika, čiji se broj do ljeta trebao povećati na oko 300.
Nakon preuzimanja, uprava Mittala nastojala je smanjiti troškove dramatičnim rezanjem radne snage i jednako dramatičnim povećanje opterećenja radnika, iako je to bilo u izravnoj suprotnosti s ugovorom koga je potpisala sa sindikatima. To je lokalne sindikate suočilo s ozbiljnim izazovima u zaštiti interese svojih članova.
Vlada i Mittal pokazuju snažnu tendenciju oduzimanja odgovornosti sindikatima, ali ne koriste kriminalne metode kao dio strategije.
Njihov pristup je više nalik strategiji izbjegavanja postojećih pravila i propisa koji se odnose na rad i zapošljavanje koje su usvojile tvrtke i zemlje na zapadu.
Organizacijske prakse Mittala u Bosni i Hercegovini autori nazivaju "institucionalnim dualizamom". Na njih svakako u određenom stupnju utječu lokalni akteri i prakse, ali u stvarnosti oni vjeruju da njihove prakse, koje oni smatraju "univerzalnim", treba usvojiti lokalno društvo domaćina, a ne obrnuto.
No, priča o spajanju Mittala s Arcelorom, dvije tvrtke u čijem je vlasništvu zenička željezara, pokazuje da se njihova korporacija ne ponaša jednako prema svim svojim podružnicama, nego da u tome značajnu ulogu igraju gospodarska i politička stabilnost domaćeg društva, kao i organizacijska moć podružnice.
U nastojanju da se omalovaži tvornički sindikat, uprava željezare pokušala je uvesti engleski kao službeni jezik komunikacije između uprave i sindikata, objašnjavajući da je Mittal Steel Zenica dio velike globalne korporacije u kojoj se govori engleski. Sindikat je taj potez shvatio kao pokušaj vlastitog slabljenja u pregovorima, pružio jak otpor i odolio namjeri menadžmenta.
Potom, uprava je pokušala marginalizirati sindikat prekidom pregovora s lokalnim sindiktima i namjerom da ga presele na nacionalu razinu.
Lokalni sindikati se ne srame svoje socijalističke prošlosti i vide sebe kao odgovorne i vjerne partnere na način kao u "starom" sustavu.
To dokazuju time kako su čuvali i štitili objekte i tvornice za vrijeme rata, na što su ponosni. Žele biti jednako odgovorni i lojalni sada. Istodobno sve su svjesniji da je njihov položaj sve slabiji, pišu autori.
Međutim, sindikati u Zenici također postaju svjesni da svoju moć mogu povećati samo pomicanjem fokusa s nacionalne razine, i razvijanjem svojih organizacijskih sposobnosti na razini poduzeća, tvrde autori.
Na otvoreno pitanje kakva se alternativna vrsta kapitalizma može očekivati u sredinama poput analizirane, autori odgovaraju da bi tvrka Mittal Steel vjerojatno htjela zavisnu varijantu, u kojem bi inozemna ulaganja imala važan utjecaj na oblikovaje odnosa.
To, međutim, u ovom trenutku nije moguće zbog slabosti države u ekonomiji i njezinoj podređenosti u privlačenju stranih investicija.
Tako, izravna inozemna ulaganja u BiH su još uvijek nedovoljan dio gospodarstva, a divlji kapitalizam je previše dominantan u ostatku gospodarstva i društva, odgovaraju.
Paradoksalno, u ovom trenutku ekonomija u BiH je zaštićena od ovisnosti, jer je posvema korumpirana. Alternativa nestabilnom i korumpiranom društvu je stabilno ali ekonomski ovisno društvo. Dakle, integracija s razvijenijim zemljama je osigurana kroz ovisnosti o stranom vlasništvu velikih industrijskih kapaciteta i financijskih institucija, pišu autori.
Na posljednje pitanje - ima li treće opcije i tko će ju ubrzati - autori smatraju da ne mogu odgovoriti, ali upućuju na ulogu međunarodnih organizacija rada koje u takvim slučajevima mogu ponuditi rješenje.
(Fena)
{fcomment}
