Federalna vlada utvrdila je danas na 85. sjednici, koja je održana u Sarajevu, Nacrt zakona o štrajku kojim je uređen postupak u kojem radnici, s ciljem zaštite i ostvarivanja svojih profesionalnih interesa, ekonomskih i socijalnih prava, ostvaruju pravo na štrajk u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Štrajkom se, u smislu ovog zakona, smatra organizovani prekid rada u privrednom društvu, ustanovi i kod drugog pravnog ili fizičkog lica. Pravo na štrajk zaposlenih u organima unutrašnjih poslova, uprave i službi za upravu bit će uređeno posebnim zakonom.

Kako je važeći Zakon o štrajku donesen 2000. godine, bilo je potrebno donijeti novi zakon koji će odgovoriti trenutnim potrebama sveukupnog ekonomskog stanja kao i potrebama radnika nastalih u novim ekonomskim i tržišnim uvjetima.

Pravo na štrajk se ostvaruje u okviru sindikalne slobode i predstavlja organizovani i unaprijed najavljeni pritisak radnika na poslodavce radi priznavanja njihovih socijalnih interesa.

Cilj zakona jeste da štrajk bude krajnji oblik rješavanja kolektivnih radnih sporova i to onda kada nije moguće da kolektivni spor bude riješen mirnim putem ili nekim od oblika mirnog rješavanja. 

Kako se ovim zakonom uređuje oblast koja je u zajedničkoj nadležnosti federalne i kantonalnih vlasti, Prednacrt zakona o štrajku je dostavljen svim kantonima na mišljenje.  Iz Kantona Sarajevo, Zeničko-dobojskog, Srednjobosanskog, Tuzlanskog, Bosanskopodrinjskog kantona Goražde, Hercegovačko-neretvanskog i Unsko-sanskog kantona stigla su pozitivna mišljenja, uz određene prijedloge i sugestije, a uvažene su one za koje je ocijenjeno da su opravdane.

Nacrtom zakona je predviđeno da organizovanje i učestvovanje u štrajku organizovanom u skladu sa odredbama ovog zakona, kolektivnog ugovora i pravilima sindikata o štrajku, ne predstavlja povredu ugovora o radu, ni povredu radne obaveze i da poslodavac ne može sprečavati radnike da organizuju štrajk i učestvuju u njemu, niti upotrebljavati prijetnje i prinude radi okončanja štrajka. Radnici ne mogu za sebe tražiti, niti im poslodavac može omogućiti, pružiti ili dati naknadu u novcu ili bilo kakvu drugu povlasticu za njihovo neučešće u štrajku.

Štrajk može biti organizovan kod poslodavca kao cjeline ili u njegovom organizacionom dijelu, u području djelatnosti, na teritoriji kantona, te kao generalni štrajk za teritoriju Federacije BiH, a može biti organizovan i kao štrajk upozorenja, koji može trajati najduže dva sata.

Odluku o stupanju u štrajk donosi nadležni organ reprezentativnog sindikata kod poslodavca kao cjeline, organizacionog dijela poslodavca, područja djelatnosti na teritoriji kantona, odnosno FBiH. Ukoliko kod poslodavca nije organizovan sindikat, odluku o štrajku može donijeti više od polovine zaposlenih.

Odlukom o stupanju u štrajk utvrđuju se zahtjevi radnika, razlozi stupanja u štrajk i organ prema kojem su upućeni zahtjevi, vrijeme otpočinjanja štrajka, mjesto njegovog održavanja, sastav štrajkačkog odbora i osobe koje zastupaju interese radnika.

Prije donošenja odluke o stupanju u štrajk, poslodavac i sindikat zajednički utvrđuju mjesto održavanja štrajka, a ukoliko se ne uspiju sporazumjeti o mjestu održavanja štrajka, nastali spor se povjerava tijelu za mirno rješavanje sporova, odnosno arbitraži i taj postupak ne može trajati duže od tri dana.

Štrajk se najavljuje poslodavcu dostavljanjem odluke o stupanju u štrajk najkasnije deset dana prije dana određenog za početak štrajka, a štrajk upozorenja najkasnije pet dana prije početka.

Štrajkački odbor i pregovaračko tijelo koje odredi poslodavac, dužni su od dana dostavljanja odluke o stupanju u štrajk kao i za vrijeme trajanja štrajka, pokušati sporazumno riješiti nastali spor ili ga povjeriti posebnom tijelu za mirenje koje strane u sporu sporazumno formiraju u skladu sa Zakonom o radu ili posebnim propisom, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Štrajkački odbor i radnici u štrajku dužni su štrajk organizovati i voditi na način kojim se ne ugrožava bezbjednost osoba, imovine i zdravlja ljudi, onemogućava nanošenje neposredne materijalne štete poslodavcu i omogućava nastavak rada po okončanju štrajka.

Sindikat i poslodavac sporazumno utvrđuju poslove koji ne mogu biti prekinuti za vrijeme štrajka i on ne može započeti prije utvrđivanja ovog sporazuma.

Štrajk u djelatnostima od općeg i posebnog interesa ne može započeti ukoliko ne bude obezbijeđen minimum procesa rada potreban za obezbjeđenje sigurnosti ljudi i imovine, i neophodni uvjeti za život i rad građana, a najavljuje se poslodavcu najkasnije 20 dana prije početka. To se odnosi na  snadbijevanje električnom energijom, vodosnadbijevanje, željeznički, vazdušni i poštanski saobraćaj, telekomunikacije, javni RTV servis, komunalne djelatnosti, djelatnosti zaštite od požara, zdravstvenu i veterinarsku zaštitu i  sistem bezbjednosti FBiH.

Poslodavac može, u cilju obezbjeđenja minimuma procesa rada, zahtijevati da mu najviše jedna trećina radnika bude na raspolaganju i ne može zapošljavati nove radnike koji bi zamijenili učesnike u štrajku, a radnike koji ne učestvuju u štrajku može isključiti iz procesa rada samo kao odgovor na već započeti štrajk.

Organizovanje i sudjelovanje u štrajku pod uvjetima utvrđenim ovim zakonom ne predstavlja povredu radne obaveze, niti može imati za posljedicu otkaz ugovora o radu, a radniku koji sudjeluje u štrajku plaća se smanjuje srazmjerno vremenu sudjelovanja u njemu, ukoliko se poslodavac i štrajkački odbor drukčije ne dogovore. 

Za ovaj prednacrt pribavljena su mišljenja reprezentativnih udruženja poslodavaca i radnika na teritoriji Federacije BiH, a to su Udruženje poslodavaca u FBiH i Savez samostalnih sindikata BiH. Prednacrt zakona je razmatran na sjednici Ekonomsko-socijalnog vijeća, održanoj 7.12.2016. godine i podržan od strane socijalnih partnera, saopćeno je iz Ureda za odnose s javnošću Vlade FBiH.

(FENA) J.Č.