RASHODžA

29 Mar 2016
1911 puta

Piše: Zijad Bahtić

Možete vi bježati koliko hoćete i gdje hoćete, ali ne možete i nećete pobjeći od sebe i od Onoga koji sve vidi koji sve zna, - govorio je stari Hafiz na hutbi, tog petka 1993. godine, komentarišući, sve izraženiju pojavu napuštanja jedinica i bježanja u inostranstvo u ovim prelomnim vremenima. Strpljenje, sabur i duranje to je ključ svakog uspjeha. Ko je strpljiv –vlada, a plod strpljenja je pobjeda. Pobjeda i blagostanje će doći samo nakon velikih iskušenja. Mi koji vjerujemo i koji se uzdamo u Božiju pomoć znamo da će ona doći, a da se opće stanje neće izmijeniti dok se mi ne promjenimo u svojoj biti, dok se ne popravimo.

Koliko su puta malobrojne i slabije skupine nadjačale i porazile brojnije i jače, kada su se oslanjale na Allaha, Gospodara svjetova, a svi mi ćemo biti pitani, pa bujrum imate pameti, o vi pameću obdareni. Dužni ste da sve ono što ste naučili u miru sada upotrijebite za odbranu slobode, dina i imana.

Iako je sve ovo znao i, do sada, bezbroj puta čuo riječi starog Hafiza ga nagnaše da još jedan puta preispita svoju odluku. Salaudin Hasanbegović, prijeratni imam, a sada komandir diverzanata, poslije prošlosedmičnih događaja odluči da trajno napusti posao hodže i da mihrab zamjeni drugim i drugačijim načinima bogosluženja. Dosta je bilo, vala deset godina, dosta od mene, ima mlađih nek oni gasule mejite, nek ih opremaju ja više ne mogu. Ne mogu i tačka. Neću i niko me ne može natjerati. Pred očima mu ponovo, po ko zna koji puta izranjaju slike...zlokobni fijuk granate, lom, prašina, raskomadano tijelo njegovog zamjenika Ibrahima, a on stotinjak metara dalje, obamrlih čula jeca. Još trojica saboraca sva u krvi. Teško ranjeni.

Strah od smrti koji ga, kao sjenka, pratio još od medresanskih dana, kada je kao mladi softa pomagao starom mjesnom imamu da ogasuli njegovog najboljeg prijatelja koji se utopio. Strah nadvlada iskustvom, sposobnošću relativizacije situacije i opštom zbrkom i haosom koji je neizbježni pratilac ovakvih situacija, ali svaku riječ, svaki gest, svaki pokret starog imama Ahmeda pamti, a čini mu se da će ih pamtiti do kraja života.

Mi smo, sada tu da te pripremimo za odlazak na drugi, bolji svijet, -govorio je stari imam, baš kao da razgovara sa živim insanom, - Nakon što ti je, Allahovom voljom, Azrail, melek smrti, uzeo dušu i nakon što je ljekar utvrdio i potvrdio da si mrtav, tvoje tijelo koje je napustila duša, je donešeno do mene, da te lijepo uredim, okupam, namirišem, obučem, da te spremim za novo boravište, za kabur. 

Neće ti više trebati dunjalučka odjeća, bez obzira koliko si je skupo platio i koliko ona moderna bila. Nakon što ti skinemo odjeću, prekrit ćemo tvoje stidno mjesto, jer musliman mora da poštuje moralne norme i kod mrtve osobe. Onda ćemo ti lijepo glavu i trup lagano podignuti, haman u sjedeći položaj i lagano pritisnuti stomak, da izađe ako je ostalo bilo šta od nečistoće, -nastavlja, nastojeći da mladom softi ureže u pamćenje svaku riječ.

Onda se uzima voda i počinje kupanja mejita. Možemo te okupati hladnom, a ne smeta ni toplom vodom. Recimo ako na tijelu bude, neka mrlja koja se ne može oprati hladnom vodom, onda ide topla. - pojašnjava, baš kao što učitelj učenicima objašnjava tablicu množenja.

Ali, prije kupanja, treba da ti uzmemo abdest. Da, ja ću te lično abdestiti. Eto, ako se nikad u životu nisi abdestio, ja ću se za to pobrinuti, ili ako hoćeš ti svom drugaru da uzmeš abdest, obraća se mladom softi koji se, sav blijed , na granici plača, jedva suzdržava da se ne ispovraća. Odbija pokretom glave, ne imajući snage ni riječ da prozbori.

Nakon abdesta, oprat ću kosu, lice i bradu, a poslije toga, perem čitavu desnu stranu. Kad završim sa desnom stranom i stidnim mjestom, isto radim sa lijevom stranom. Ovakav način kupanja ću ponoviti tri puta, hoću da mejita lijepo okupam i pripremim.

Sad kada smo   te okupali, onda ćemo ti peškirom posušiti tvoje tijelo kako se tvoje novo odijelo, tvoji ćefini ne bi smokrili. Zatim ćemo da uzmemo češalj i lijepo ti počešljamo kosu i bradu, - nastavlja, bez trunke zbunjenosti i promjene raspoloženja.

Onda ćemo ti mi donijeti tvoje novo odijelo, čisto i ispeglano. Mislim da nisi imao priliku da ga prije probaš i mislim da će ti odgovarati. Svakako, prije oblačenja kefina, malo ćemo te namirisati, možda neko i osjeti tvoj miris dok te budu nosili na ramenima i ispraćali na bolji svijet. Šta si pripremio za taj put, to ti najbolje znaš.

Melek smrti ne bira vrijeme, pol, niti godine, dragi moj, budući efendija, zato je svaka dženaza najveća poruka živima i to uvijek naglašavaj i sebi i drugima.

Bezbroj besanih znojnih noći u kojima je krotio svoje strahove učiniše ga mrzovoljnim, mušičavim i ćutljivim. Njegovi prijatelji to protumačiše duhovnim halovima i mekamima tragaoca na putu istine, a on se veoma vješto uživi u novi imidž. Čak posta redovan na sijelima i halkama zikra kod starog hadži - hafiza. Brzo bi kategorisan tragaocem koji je terbijet učinio, koji se uljudio i koji poputninu priprema da se otisne na put duhovnjaka. Ali nikada nije smogao snage da učini bejat, ni h.hafizu, a niti drugima. Znao je da je iskrenost početak i kraj priče i trasa kojom se mora kročiti, a da je neminovnost sučeljavanja sa svojim strahom prva prepreka koju će morati preskočit, ali nije znao kako. Niti je imao snage a niti volje i želje da se sučeli sa samim sobom, da se ogleda u ogledalu istine, da se otrgne iz zagrljaja varke i imaginacije. U toj unutrašnjoj borbi poče sve jače isve razgovjetnije da prepoznaje unutrašnji glas koji mu sve češće i sve ubjedljivije poče došaptavati da je on bolji i vredniji, kako od džematlija tako i od kolega imama i derviša na halkama zikra.

Na početku je ignorisao taj glas, a kasnije poče da mu godi. Čak uzvjerova u njega. On ga poče vješto voditi do samodopadnosti i titule čuvara pravovjernosti. U komunikaciji sa džematom posta rječit, ubjedljiv i principijelan. A sve u želji da zamaskira svoje strahove i tjeskobe. Vjersku poduku je volio. Umio je zainteresovati i naučiti djecu, polaznike mektebske nastave. Bio je maštovit, inventivan i veoma uspješan u transferu znanja. To ga vrati u školsko doba, u udoba kada je prepoznao u sebi talenat za crtanje i kada je čvrsto odlučio da to bude njegovo životno opredjeljenje, da bude učitelj, nastavnik, da podučava i da se bavi umjetnošću. Ne dozvoliše mu. Mnogo puta u životu se pitao šta bi bilo sa njim da je krenuo za svojim, dječijim idealima i snovima.

Užasavao se od dženaze i opremanja mejita. To je rješavao lahko dok je bio živ stari hadži Jusuf, koji je gasulio mejite bez imalo straha i nelagode. Kad Jusuf umrije, uhvati ga panika. Jusufa ogasuliše njegovi sinovi, dženaza se hairli skonča, a hodža Salaudin čvrsto riješi da trajnije i kvalitetnije riješi svoj problem. Prijavi se, i bi primljen u školu usavršavanja arapskog jezika u Siriji. Ne uspjede da ostane do kraja i da uspješno okonča školovanje. Iako je, sve vrijeme, bio ubijeđen daje dobar student, čak bolji od ostalih, ne uspjede.

Mnogo se puta preispitivao, sjećajući se riječi starog medresanskog profesora Džemaila, koji im je, bezbroj puta, ponovljao: “Mihrab vam je, draga djeco, bojno polje a nama imamima je džihad sudbina, prvo da radimo na sebi, da pobjedimo svoju animalnu prirodu, zatim da predvodimo džemat u istom takvom džihadu a i da budemo spremni i za oružani džihad ako do njega, ne daj bože, dođe. Ne dao vam Allah dragi da napustite bojno polje i pobjegnete sa bojnog polja, to je težak grijeh koji Gospodar ne prašta. A za one koji zavrijede i zarade Allahov dž. š. oprost i nagradu u džamijskom mihrabu oni će imati posebnu nagradu i uživaće u hladu Božanskog prijestolja.“

Po povratku sa neuspješnog školovanja pokuša da, bezbolno i mudro, napusti mjesto imama u mihrabu, prijavljujući se za rad u Švicarskoj. Ne uspjede. Dobi mjesto imama u rodnom selu. Krut, iskompleksiran i umišljen, pun skrivenih strahova, uspjede da angažuje dvojicu hadžija za poslove opremanja mejita. Tako dočeka rat. To mu bi opravdanje i pred bogom i pred ljudima.

–Ja sam, već, izvršio svoju obavezu u mihrabu, moj profesore, odoh ja da ratujem, pa kom opanci kom obojci, -pravdao se i umirivao svoju savjest. Neka ti gasuli mejite i dženaze klanja ko mora, ja neću. Neću i tačka.

U ratu bi korektan i odgovoran. Postaviše ga za komandira diverzanata. Prođe stručne i specijlističke obuke. Dobi i visok čin. Dobi i odlikovanje. Poslije rata osta u vojnoj službi, gdje kao pedesetogodišnjak, dobi i vojnu penziju. Imao je slobodnog vremena na pretek pa odluči dadodatno radi i zarađuje.

Iskoristi medresanska prijateljstva i veze i zaposli se kao vaspitač u medresi. Slovio je za strogog i relativno pravičnog vaspitača. Sve dok se ne desi slučaj sa učenikom drugog razreda kojeg je ošamario zbog toga što nije na vrijeme ustao i klanjao sabahski namaz.

-Imao sam čudne snove i morao sam se okupati, pričao je kasnije svojim drugovima uplakani medreslija. Nije bilo tople vode, a niko me nije ni pitao zašto nisam klanjao.

Ovaj incident bi dvojako shvaćen i protumačen, a nakon njega efendija Salaudin napusti mjesto vaspitača. Zaposli se u humanitarnu organizaciju što mu je donijelo dodatnu zaradu.

Na poluozbiljne komentare prijatelja i komšija da u teškim poratnim vremenima pored penzije i dodatka na odlikovanje zauzima nečije radno mjesto, uz kiseo osmijeh, opravdanje je dobivao od svog unutrašnjeg glasa: - Ma pusti, sve je to zavist i ljubomora, ti si bolji od njih svih i sposobniji, i jedino si ti u stanje to raditi na kvalitetan način. Da je Allah drugačije htio drugačije bi i odredio pa ti ne bi otvorio i ovu nafaku.

Na hadžu je bio petnaestak puta, jednom za sebe a ostalo kao bedel, za rodbinu, rođake i prijatelje i za njihove roditelje . Na opasku da je veliki rizik i obaveza da se ide na hadž za nekoga i da je jako teško zavrijediti kabulnost hadža, unutrašnji glas mu je umirivao savjest govoreći: - Sve je to zavist i ljubomora ljudska. Krivo im je što nisu oni išli na hadž toliko puta. To mogu samo odabrani. Jedino si ti u stanju sve to kvalitetno i skrušeno iznijeti, ali dobro je da si pored bedeluka ostalo obavljao za sebe. A to što kažu da je naš Resulullah a.s. samo jednom obavio hadž a ti petnaestak puta, drugačije je ovo vrijeme. Samo ti nastavi tako.

I sada dok sluša reisul ulemu kako, na hutbi, priča i dersi o hodžama koji su napustili džamijski službu i mihrab i kako ih naziva „rashodžama“, onim hodžama koji su pobjegli iz mihraba, sa bojnog polja, unutrašnji glas mu govori:

-Pusti ti njega, nije on sa puškom išao da se bori, nego ti. Šta on ima tebi da priča, ti si bolji i od njega bar stotinu puta...A, ako te je strah od smrti nije te strah od života...

ocijeni
(2 glasova)

 

 

Aplikacije (uskoro)

Kontakti

Redakcija
t: +387 32 664 221
e: info@antena-radio.ba
Studio
t: +387 32 667 591
t: +387 32 667 592
e: antena.radio.jelah@gmail.com

Pronađite nas na:

 

Pošalji vijest

Pošalji vijest, fotografiju ili video na Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.