Piše: Zijad Bahtić

Ubijene, a žive

Kazivanje nane iz Lješeva,

 kojoj ubiše sve od roda

 I protjeraše je iz Srebrenice

Mi smo ubijene, hodamo žive

Krišom živimo. Prkosno. Pune rana

Dišemo. Krvarimo godinama.

Tek osmijeh, mrtav, počiva u nama

Čeka naša tijela trošna. Naša prazna

Srca čeka. Da se sretnu sa dušama našim.

U staništima duša Dobrih.

Čeka strašni sud.

Ljubav nam se ugnijezdila u kosti samoj

Ne da mrijeti. U kostima posijanim

U bespuću uma.

Nismo krive kad zaronimo iznad

Površine sna. Kad čujemo vlati trave

Kako rastu. Kako hlad prave

Našim. Od Sra otkinutim životima

Kostima posijanim po urvinama.

Dok zemlja natopljena krvlju jeca. Nebesa

Pucaju. I vasiona. I život rastočen u otuđena tjelesa

Ponos što mrije nijemo. Kosti nijeme. Posijane da proklija pravda.

Sjemenom što oplodi zemlju. Prostor. I vrijeme.

Nismo krive. Krive su naše sjene. Hoće

Da žive. Nijeme

Da se spoje sa sudbinom. Hoće

Da pohode dželate

U zbojne, pijane, noćne sate

Hoće da vrate

Osmijeh, otet sa nevinih dječijih lica

I krhkih tijela djevojčica.

I riječi. Jauke I vrisak.

Da njima boli tišina

Šutnja uzgajana godinama

Što guši. Utamničena u nama

Dok ubijene hodamo žive.

Majčina dova

Po ko zna koji put

Stavljam svoju glavu ispod sablje

Koju drži božija ruka

Prazno gnijezdo, nezaživljeno obilje života

Više od istine: Smjer koji smo trebali pronaći.

Nadnijeta nad sudbinom, Molitvom iskonskom

Bez glasa majka, dugo, moli Onoga,

Život što dade, Gospodara nade

Da tame rastjera, da odagna zablude

U vizijama, u Bosni, u nama. Da razgali

Da odagna nečastivog i more nevjere

Morije. I nepogode, da se ne dogode

Belaje stasale uz zlu kob, strah, i

Fantazije, dok život mrije. I nevakat u plućima i venama

Nesoj oko nas, i u nama. Oholi i uznositi

Dno života sami da pobijede

Sumnjom što treperi kroz sjećanje.

Raspuklu nafaku u životu, bez straha

Blud, nečast, hitnju bez daha

Spletke spletene. Din-dušman vladarom

More krvi. Kurban insanski, što u krv potokom

Nataplja zemlju. Poruke sa one strane. Čiste misli

Ovaj život da stavi iza sebe

Sreća, ne nesreća, da zbližava ljude

Pritisla sudbina. Na obodima života,

Živimo kob svoju, između nade i straha

Privid života dok se kotrlja niz vene, vrelinom daha

Procvali vidici, danima za dobre misli

Dovama uslišanim miriše život,

 Životu hoće

NEIZGOVORENO

Ima li srećne tuge: Pogled pokošen vjetrom.

Bolom pokriveno nebo boji sjećanja

Prestao sam se sjećati vremena od prije rata

Gasim svjetlo da zagrlim mrak

Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka. Znaj,

Neizgovorena molitva

Govori više, u Zemlji tužnih ljudi,

Od zbunjenog života procvalog mirisom smrti.

Kad si udahnuo, njegov

Posljednji dah, ostali su

ožiljci na papiru.

Mejiti, što hodaju po navici,

U gnjila jutra dok vi, katili i dželati, čekate

Strašan sud. Vjetrove vrele. I noćne more

Pijani od krvi. Vi, raspojasani demoni.

Smrti naše nedograđene, obješene o naše vratove,

Otežalom stopom prate naš zemni put,

Vrijeme stalo. Izgubljeno. Ugašeno u očima

Stasalih dječaka.

Čeka strašni sud.

Zgusnuta krv predaka uzavrela u žilama

Mladića ne da mrijeti. Usudu prkose

Tek, ritmom otkucaja srca

Himnu života nose...