Ovo mi je ispričao hadži. Ibrahim ef. Mahalbašić (otac moje hanume, a svi ga zovemo babo). Sve se dešavalo u vrijeme II Svjetskog rata na prostoru Tešnja-Oraš Planje i Teslića-Banja Vrućica).
HALAL IMETAK - NAJBOLJI PAR VOLOVA
Suljo Mahalbašić je u to vrijeme, a bilo je to vrijeme II Svjetskog rata, imao u Oraš Planjama najbolji par volova, kojih nije bilo na daleku. Bio je on jedan od najbogatijih ljudi na našim prostorima i on bi sa svojim volovima ljudima odlazio da odradjuje razne poslove, a oni bi zauzvrat pomagali njemu u drugim poslovima ili mu to nadoknadjivali kroz poljoprivrdne proizvode.
U to vrijeme bilo je sasvim normalno da mještani jedni drugima odlaze i pomažu pri sijanju ili skidanju ljetine i tako su se ljudi uzajamno pomagali i borili da prežive neimaštinu. Negdje pred kraj 1944. godine u Oraš Planje su se po noći prikrali četnici iz Teslića od Banje Vrućice i u pljački su odveli i Suljine volove. Kada su mještani saznali za to bila je to velika tuga i nesreća, jer ti su volovi bili u to vrijeme od neprocjenjive važnosti za cijelo selo, pa i šire. Ipak, nisu mogli ništa učiniti da vrate volove, ali su znali da su ih četnici te noći sa dosta drugog mala i stvari opljačkali iz sela. Onda su negdje 1945. godine došli partizani i u borbama na općini Teslić, Banja Vrućica, uspjeli su opkoliti četnike, zarobiti ih, i tada su kod njih zatekli mnogo stoke i drugoga što su četnici opljačkali na tim prostorima od mještana iz susjednih mjesta. Sa tom partizanskom brigadom bio je i Mumin Mahalbašić, koji je poznao Suljine volove medju opljačkanom stokom. Tada se obratio svom zapovjedniku i rekao mu da su to njegovi volovi, odnosno da su to volovi od njegovog bližeg rodjaka Sulje Mahalbašića iz Oraš Planja i da ih on želi vratiti vlasniku. Zapovjednik je, da bi provjerio istinitost Muminovih navoda, tražio da mu Mumin kaže, bar, imena volova, i tada se desilo nešto nevjerovatno. Mumin je po imenu pozvao jednog vola i on se odmah okrenuo i muknuo na njega, a tako je bilo i sa drugim. To je zapovjedniku bio dovoljan dokaz da volove povjeri Muminu i da mu zadatak da ih odvede u svoje selo.
Tako je i bilo. Mumin se u selu pojavio sa volovima pred kućom Sulje Mahalbašića. Kada se to saznalo svi mještani su došli pred kuću Suljinu i to je bilo neopisivo veselje i radost za sve mještane Oraš Planja. Dok se to odvijalo Suljinoj kući je došao jedan od najstarijih mještana,dobar vjernik i rekao je prisutnim: Eto, meni je ovo znak da su ovi volovi sa halalom stečeni, a kada je halal imetak u pitanju onda se on uvijek vrati onome ko ga je tako stekao. Inače, i Suljo i Mumin Mahalbašić su za života obavili i hadž, a ova priča je autentična pa neka svako sebi izvlači iz nje pouke i poruke.
Fahrudin Hrvić Jelah, Antena - radio 23. 08.2014. godine
{fcomment}
- Zašto si tužan oče ovoliko dana?- upitah tada, a sada rahmetli, svog oca.
Inače, radio je kao portir u TČT (Tvornica čarapa Tešanj).
Šutio je, uzdahnuo, a nakon poduže šutnje progovorio:
- Desilo mi se nešto zbog čega nikako ne mogu da spavam, a i nije mi baš drago što se tako desilo, jer mi se čini da nisam postupio kako treba.-
Gledao sam ga. Povukao je podobro dim iz cigarete i nastavio priču:
- Evo ovako. Dobili smo naredbu od direktora da povremeno napravimo pretres svih onih koji izlaze sa posla, jer se sumnja da radnici kradu materijal i proizvode. To smo i uradili prije pet dana, a ja sam dobio zadatak da pretresam ljude. Sve je bilo u redu dok nije naišao jedan radnik na kome sam primjetio da je poblijedio i da se trese. Tresao sam se i ja, jer ovo nikada nisam radio ovako i nisam volio da ja ljude u bilo čemu otkrivam. Kada sam mu prišao i počeo da mu govorim da istrese sve iz bluze i džepova on mi se približio veoma blizu i na uho mi šapnuo:
"Nemoj Omer aga..."...
Ja sam mu se još više približio i kao malo drsko mu reko da ne mora on ništ istresati nego da ću mu ja sve džepove i cijelog ga preroviti, a to je čuo i direktor. U jednom džepu sam osjetio da ima neke vune, a u drugom da ima čarape, i u svakom džepu tako. Dok sam to opipavao on mi je drhtavom rukom ruku stiskao. Tada sam svoje ruke izvukao i ne znam kako, ali sam se nasmijao, potapšao ga po ramenu i krenuo prema slijedećem.-, i tu je zaustavio priču, ponovo povukao dim dobro, pa nastavio:
- Sad me muči, sine, to što bi se moglo desiti da je to neko primjetio, a posebno njega da je krao, jer od takvih ljudi nikada ne znaš šta mogu učiniti, a ne bih volio da me i uprava otkrije da sam ga prikrio, pa me to izjeda?
Eto, sine moj, to me muči.-, i ponovo je ušutio, čekajući šta ću ja reći.
Tada sam zašutio i onda ga zagrlio čvrsto i rekao mu:
- Meni se čini da si pravilno postupio, jer ne vjerujem da će taj to više ikada uraditi, a kako vas kradu ovi iz uprave ovo je sitnica, a posebno oni koji njih pretresaju. Nadati se da će to biti sve u hajr i nemoj mi se sikirati, jer ako je sudjeno da zbog toga izgubiš posao tu se ništa neće moći.-
Prošle su godine nakon toga. Kada je došao u penziju pitao sam ga za taj slučaj dok je bio u bolnici i on mi je rekao:
- Onaj je kasnije postao jedan od najboljih radnika i unaprijedjen je za šefa, a ona uprava je sva smijenjena, jer su bili veliki lopovi. Iako ja i dan-danas mislim da se ni sitni lopovluci ne smiju opraštati. Ali, Allah je htio da to sve prodje tako kako je bilo i sada mislim da sam, ipak, postupio ispravno, jer mi je onaj rekao da mu se to prvi put desilo baš tad i više nikada.-
Sjetim se i sada njegove dobrote spram drugih ljudi, a majka bi mi često za njega govorila:
"Uvijek je volio više drugima, nego sebi."...