NA MARGINAMA RATA

Omiljeni nastavnik matematike, Jovo, iz Tešanjke, je živio svoje posljednje dvije decenije u potkrovlju seoske škole u Dragalovcima. Iz Tešanjke je otišao 1992. godine. Povratničke snage nije imao. Živio je udovački i samotnjački i pri kraju svoje osme decenije je pisao pjesme, kao što je to činio već pola vijeka svoga života. - Piše ih, pa k'o otpiše - veli, ali im se opet vrati, pomiluje očima, osluhne ih, progovori s njima. Iz već desetak teka pjesama iskaču pjesme kako se koje sjećanjem dozove, leptiraju oko njega i on s njima po sobičku; popodne, dugo u noć, ponekad i u zoru; i opet ih smiri u korice i u smiraj svoje duše. - Uvijek bi ih mogao iščitavati, bitisati njihov svijet - veli. Piše ih, ali ih ne objavljuje. Dok je mlađi bio: neke bojaznosti, nesigurnosti, tajenja, nije mu se dalo; kada ih je htio uzbirčiti, penzija ne dadade.

            Jednom prilikom navratismo mu se, usputno, kolega Mirko i ja, i bi iznenađeno sretan što nas vidi. Zapodjenu smo i priču o pjesmama, o naslovu zbirke, o posveti, u šali ga priupitah: Na kojem izgovoru će biti objavljene pjesme, ako budu? - A, Bogami, sve su na ijekavskom ispisane i drugačije ne mogu  –  k'o s nokta će Jovo.

            Proljeće je 1992. godine, u punom je jeku. Zlate se usorska polja mednih maslačaka. Ozelenjelo je. Snuje priroda svoje čari. Istkiva proljetni ćilim u nehaju šta smjeraju ljudi. Zebnjom obuzeti, zlehude misli nam naviru, roje se. Ne marimo za rat. Nadamo se neće kod nas. Ali, 29.4.1992., u Ljetiniću, na sredini puta između Tešanjke i Jelaha, dogodio se krvavi incident između policije i troje bijelih orlova, koji su prethodno u punom jelaškom pijačnom danu pucali ubivši Pere Marelje konja, pritom oteli autobus i krenuli ka Doboju. Iščekivanja, slutnje, nemir i strepnja:

- Gotovo je - neki će. - Sad će i kod nas - kažu.

Sutradan, škola ne radi. Đaci ne graje u dvorištu. Učioničkom šutnjom škola žaluje đake. Muk Tešanjkom odjekuje. Ljudi su zabrinuti. Ratna munja je sijevnula. Gromove iščekujemo. Dan je komentara među ljudima iz kojih provejavaju crna predviđanja. Hoću li ostati ili otići, napustiti kuću?! Kamo, kome, u čiju kuću, čime...? Zmijolike kompozicije ne vijugaju šinama. Neki odlaze kako-čime. Dozivam te, pjesniče Šemi, reci meni, njima, šaptom išareti svima: „Od cv'jetnika svetog raja, ljepši mi je i miliji dom“. Prođe dan, i sutradan, i dođoše prvomajski praznični dani, i nikad nisu bili prazniji, za dušu suroviji. Usorom se nisu dimili roštilji. Zeleni vrbaci nisu išarani šatrama raznih boja. Pusto je. Pusto je uz rijeku, uz ulicu. Svako se zabavio sa sobom, razmišlja o čemu nikad nije mislio da će razmišljati. Eto, ratni vihor nas zapuhuje. Nadanja - ma neće kod nas - se predaju.

            I, pripuče i u Doboju! Trećemajsko nedjeljno jutro osvanulo je vedro, ali sumorno, s pljuskom suza i s bolom u dušama hiljada Dobojlija. Rijeka izbjeglica je slapila ka Tešanjci. Uplašeni. Bosonogi. Sa zavežljajem pod rukom. Poneko vodi kravu. Prolaze traktori puni žena i djece, pune su i motokultivator-prikolice uplakanih. Tešanjka je na nogama. Avlije su pune. Otvaramo školu, dvorišta i učionice se pune. Donosi se voda, sokovi, kafa, sa svih strana, sipa se čaj. Na usluzi su Marija, Slobodanka, Jovo, Majda, Hiba, Nebojša, Hasnija… Promrzlo dvoje dječice, jedno drži majku ručicom za dimije, a drugo drži se za majčin zavežljaj koji joj isteže ulakćene ruke.U dvorištu škole svezao je čičica kravu za ogradu, sjeo pored nje i othukuje. U krave vime zapelo, puknut hoće, a žena otišla da potraži ćasu. I, eto ti nje. Sjeda pod šarulju, koja i sama osjeća da se nešto strašno događa, ni da se makne. Ćasa puna, s pjenom, preli se brzo u flaše, a jednu flašu drhtave ruke djevojčice ispustiše. Prsnu i staklo i mlijeko po svima. Školske učionice i dvorišta krcati su rezigniranih, bolnih i očajnika.

            U Zlatiće je, u aprilu 1992. godine, već dospjelo nekoliko porodica iz okoline Zvornika i Srebrenice. Tako Zlatići, ravno nakon 50 godina, ponovo prihvataju muhadžire iz istočne Bosne. Kuća Mehmeda Zlatića je prihvatila porodicu Aiza ef. Hasanovića iz Osmače kod Srebrenice.

            U Tešanjci, prolaze prvi prognanički dani. U sunčane majske dane, u crnje da crnji ne mogu biti, u parku, u partizanskom groblju, po dvorištu škole, školskim stepenicama, sjedi se, njih na stotine se izležava, razgovara, komentariše, i žuči nastalu izbjegličku, beskućničku dangubiju, i zastali pogled prema svom Doboju. Turobni dani. Gorki. Spečenih usta. Ima i problematičnih ponašanja očajnika s flašom u ruci. Psovke se čuju i pokoja bomba se prebacuje iz ruke u ruku, i valjuška niz stepenice stare škole po kojima se sjedi dugo, dugo u noć. U staroj školi na spratu stanuje nastavnik matematike Jovo i njegova Slobodanka, učiteljica. Bojažljivo i danonoćno osluškuju rezignirane i pripite: - četničku im...srpsku li im - strahujući za sebe. Jovo je čiraš, više puta mu je pucao. Ratno je siroče iz partizanskog rata. Domac, državno dijete - kako su u narodu zvali djecu poginulih partizana, jer se država, nova Jugoslavija, o njima brinula tako što ih je smještala u dječije domove i školala ih. Jovo je odrastao u Tešnju, u Dječijem domu. Bio je dugogodišnji neženja, i kad smo mislili da će takav i ostati, oko pedesete oženio se. Dugo u našoj školi niko nije znao da nastavnik Jovo piše pjesme. Jednom prilikom mi se odade i iznese pred mene četiri teke pjesama. Veli mi:„Ti si, Kemo, u svojevrsnom srodstvu s jezikom i književnošću, pogledaj ovo, iščitaj ih, i ne odaj me zbornici. Iščitavao sam pjesme uživajući u poetskom izrazu s iznenađujućim divljenjem kolegi. Neke sam poslije i recitovao u zbornici iritirajući kolege tajenjem pjesnika.

            Godine teku u decenije nastavnika matematike i inkognito pjesnika. S proljeća 1992. vršili smo pripreme za štampanje, ali 22. maja Jovu i njegovu Slobodanku ispratismo iz dvorišta škole, ka Šapcu, u Srbiju, u njegovu „tazbinu“ kako je to on volio reći. Žao nam je bilo. Plakali smo. Tako je Jovo poslije tridesetak godina provedenih u Tešanjci, iz koje je izbivao rijetko i samo na jedan dan, sada otišao neizvjesno na koliko.

            Rat je zatutnjao svom silinom. Teške haubičke granate razaraju Tešanjku. Pogađaju i staru školu i Jovino stepenište. Gromovi pucaju bez munja-najave. Svako se zabavio sa sobom. Prolaze mjeseci i godine. U jednom ratnom zatišju, krajem 1994. godine, sjetih se kolege i njegovih teka pjesama. Slučajno srećem novog stanara Jovinog stana, prognanog Dobojliju, opet nastavnika matematike, Slobodana, s kojim se nisam poznavao. Kažem mu kako je naš kolega Jovo pisao pjesme. Imao ih je četiri teke napisanih. Ne znam, da li mu je bilo do njih kad je bolan napuštao svoju Tešanjku. Znaš, kolega nije imao svoje djece. Pjesme su ono što je on izdisao iz sebe, što je rađao, to nije moguće ponoviti kao kupiti televizor umjesto ovog kojeg nije odnio. Sačuvao bih mu ih, ako bi mi ih dao, pa kad, ako ove strave preživim sretan bih mu ih uručio. - Imaju teke - reče Slobodan bez okolišanja. - Nema problema, daću vam ih.

             Zadovoljan ja, raziđosmo se. Opet zatutnja to „balkansko bure baruta“. Kad granata grom-zgromi, ubija i kad ne ubija, zaboravimo na sve, samo živa glava da ostane. Nakon tri-četiri mjeseca, opet ratna neman predah pravi. Počinjemo normalnije misliti, sjećati se, željeti i nešto drugo osim preživjeti. Ponovo srećem kolegu. Pitam za teke pjesama, kad ono, niječe da mi ih da! - I moje su ostale u Doboju - kaže. Iznenađen sam. Ali, šta mogu? Ništa. Teče vrijeme, mjeseci prolaze. Mijenjaju vlasti u Jovinom stanu stanara, jer je stan duže bio prazan. Kada se vratio iz duže posjete od svojih u inozemstvu, Slobodan i nova stanarka Zilka se usaglasiše da mi predaju teke pjesama. Zadovoljan, poslije tri godine gledam ih, čitam, a sjećanja naviru. Nema Jove, nema ni kolegice čije su: „Oči plavetnilo neba, osmijeh miris jorgovana, pogled sjajna mjesečina, a kose su polja rascvjetana“, kojoj je pjesnik Jovo posvetio pjesmu.

         Na aneksima Dejtona dolazi mir. Razmiču se odbrana i napad. Topovi su ućutali. Saznadosmo da su nam Jovo i Slobodanka, što ih prije četiri godine ispratismo u Srbiju, u Školi u Dragalovcima, naspram nas, a preko brda tridesetak kilometara daleko. Nekako je Leona uspjela dogovoriti nam i susret. Tačno četiri godine poslije, u maju 1996. godine, šestero kolega naše škole: Slobodanka, Jovo, Ahmet, Kemo, Mirko i Leona u dirljivom susretu na Ušću na domak Doboja, na porušenom mostu, a radi novih u dušama i na rijekama, na ušću Usore i Bosne, na spoju dviju rijeka gdje se stapaju, združuju u jednu, i opet, rijekom i životom što se Bosnom zove. Izljubili smo se. U više navrata se prigrliti znali. Gledamo se. Zagledamo. Pa opet: Kako si ti? A, dobro je, a kako si ti? Više govore stanja naših emocija, izrazi lica, pogledi, obuća i odjeća, no naše škrte i jednobrazne riječi. Postajasmo, tako, jedan sat, dođosmo malo k sebi, kojom stidljivom šalom počinjemo nabacivati i smiješke na naša blijeda išokirana lica.

         Ispod pazuha uzimam teke, gužvajući s njih omot, stavljam ih na prsa Jovina veleći - tu su bile i odatle su, i evo ih opet tu. Tajac. Nijemi smo. U grču. Stisnutih vilica. Suznih očiju.

Drhtavim usnama Jovo će: - Ne stigoh ih ponijeti onda. Ma, zar ti je bilo do mojih pjesama i mene! izusti, obujmujući me uz ridanje: - Pa, Kemo, brate! O, Bože! Ovo je susret moje duše i mene! Brišemo noseve i obraze. Smrčemo i iznova progovaramo pokoju. I kad nam se malo grla i duše razgališe, uz smiješke, Jovo i ja dogovorismo da mi u zbirci pjesama, kada bude i ako bude, pripada fusnota. Opet će, pjesnik: - Tako je to kod nas, časna i velika se djela bilježe na marginama i sitnim slovima! - Haha-haaa, ote nam se iz grla horski. Isplakani i sretniji rastasmo se.

            Nastavnik Jovo je umro 2016. u osamdesetoj godini na čijem ispraćaju je bilo, uz bratišnu i bratića mu, tek nekoliko kolega i prijatelja iz Tešanjke. Pokopan je u „tazbini“ u Šapcu. Dio sebe u pjesmama i pjesme amanetio bratiću, Saši Milojeviću, u London. 

 

Kemal Ljevaković

 

Kemalu Ljevakoviću je dodijeljeno po treći put, priznanje u Italiji, za književni rad. Dva puta je bilo u protekloj godini za poeziju, a ovaj put je za prozu. Naime, Udruženje za kulturu „VerbumlandiArt“ Galatone, Italija, je u oktobru 2018. godine objavilo VI izdanje nacionalnog i međunarodnog konkursa za poeziju i prozu, čiji je žiri, 1.12.2018. godine, za novinarsku priču „NA MARGINAMA RATA“, Kemalu Ljevakoviću dodijelio Specijalnu međunarodnu nagradu za poeziju i prozu u formi medalje i povelje.

Autoru je zadovoljstvo da je dobio veliko priznanje za svoj rad, ali i radost da je baš za ovu ratna priču dobio to priznanje, u kojoj je riječ o časnom činu u ratnom kontekstu, kada se samo brine o svojoj glavi da ostane živa, a u priči je neko u ratu brinuo i o nečijim tekama pjesama.

Hvala žiriju, i posebno hvala organizatorima natječaja, velikim poetesama Regini Resta (predsjednici Udruženje „VerbumlandiArt“) i Mirjani Dobrili (Novosađanki, međunarodnoj književnoj aktivistici, sada je u Italiji, povezala je Balkan sa Italijom i festivalom „VerbumlandiArt“). Naravno, kada se dobije službeni poziv za dodjelu priznanja i kada se nije u mogućnosti otići u grad GALATEO, Italija, onda se mora iskreno puno zahvaliti Borisavu, Aćimu, Tijani i Miladu, koji su se pobrinuli da priznanje do mene dospije, kako od ruke do ruke do Rogatice, a onda i poštom do mene, danas 28.1.2019. godine.

 

ocijeni
(0 glasova)

 

 

Aplikacije (uskoro)

Kontakti

Redakcija
t: +387 32 664 221
e: antena@jelah.ba
Studio
t: +387 32 667 591
t: +387 32 667 592
e: antena.radio.jelah@gmail.com

Pronađite nas na:

 

Pošalji vijest

Pošalji vijest, fotografiju ili video na Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.